Panel 6

 

Eva Zillen: Moramo osigurati da se deset godina rada ne zaboravi
 
Kvinna till Kvinna
 
Nije lako kad vas netko zamoli da održite govor od svega nekoliko minuta na temu sjećanja na žensko organiziranje… to je deset godina sjećanja koja su mi potpuno preplavila um. Kako i moja organizacija ove godine slavi desetgodišnjicu, baš kao i mnoge druge, na neki način taj desetgodišnji ciklus sjećanja se multiplicira. Ovdje smo razgovarale o važnosti sjećanja – moramo osigurati da se deset godina rada ne zaboravi. Stalno se moramo podsjećati kako smo došle do točke na kojoj smo danas. Isto tako, moramo stalno biti svjesne rodnih slika kojima nas šopaju, kako bismo bile u stanju stvoriti novi set standarda. 
 
Tijekom današnjeg dana podsjetila sam mnogih epizoda. Sjećam se kad sam bila u Banja Luci i kad je najednom omogućeno telefoniranje iz Republike Srpske u Federaciju. Osjećaj slobode, mogućnost odluke da nekog nazoveš kad želiš, natjerala nas je da zovemo sve. Većina tih poziva bila je samo da kažemo “Bok, nikad nećeš pogoditi odakle zovem.” – ali to pokazuje važnost KOMUNIKACIJE. Sjećam se priča kako je autobus iz Beograda na putu za žensku konferenciju u Sarajevu 1996, prošvercao neke druge ljude, koji su imali problema s povratkom – načina na koji su žene pronalazile NOVA RJEŠENJA. Zatim konferencija u Zagrebu 1996 (mislim) “Žene i politika mira”, na kojoj sam sjedila zajedno s Vjosom s Kosova i kako je ona kimala glavom dok je slušala žene iz Sjeverne Irske dok su govorile o problemima suradnje. Rekla je da su one ispričale gotovo sve njene priče – moć UMREŽAVANJA.
 
Ali, odlučila sam započeti s pričom kad je Kvinna till Kvinna po prvi puta došla u ovu regiju.
 
Bio je rujan 1993, bile smo uzbuđene što konačno stižemo, a upravo se desio i velik korak u razvoju naše organizacije. Uspjele smo dobiti novac za plaću jedne osobe, puno radno vrijeme za tri mjeseca! Ta osoba bila sam ja, pa sam dala otkaz, i počela primati novac za rad u Kvinni istoga onog mjeseca kad smo stigle ovamo. Nedugo prije nego što smo došle desio se “incident” (kako su me naučili da se to zove) blizu aerodroma, pa je zagrebački aerodrom bio zatvoren. Morale smo sletjeti u Graz i dalje autobusom za Zagreb. Nama koje smo još uvijek imale problema ne govoriti Jugoslavija ili barem bivša Jugoslavija, postalo je jasno da su se zemlje odvojile dok smo prelazile granicu između Slovenije i Hrvatske. 
 
Autobus nas je doveo do onog velikog hotela u kojem su boravili svi stranci, ne sjećam mu se više imena, a Đurđa nas je čekala da nas isprati do našeg hotela. Trebale smo odsjesti u Astoriji, ali taj hotel nitko nije mogao naći. Pitale smo taksiste, ljude na ulici; potrajalo je dok napokon nismo srele nekoga tko je znao.…Ah! Mislite stari hotel Beograd! Tu se definitivno radi o nekoliko različitih zemalja. 
 
U Centru smo bile dobrodošle, baš kao i u mnoge druge, pustile su nas u svoj prostor, sastanak za sastankom. “Sigurna sam da se želiš upoznati s ovom ženom, trebala bi se upoznati i s ovom.” Sjedimo u sobi za sastanke s jednom, dvije ili više žena pred nama. Žene koje su nam ispričale što su planirale napraviti i odgovorile na sva naša, pretpostavljam, glupava pitanja, žene koje su se držale svojih planova pa su se tako rodile B.a.B.e., Ženski studiji i druge organizacije. Centar je uvijek bio mjesto za informacije i rekreaciju. Pauk u mreži – i mjesto koje je porodilo druge organizacije.
 
Što se tiče ženskog organiziranja: 
 
Otišle smo u Osijek na tom prvom putovanju i nedaleko Osijeka prvi put sam posjetila izbjeglički kamp. Bio je grozan, velik, nedovoljno kuća za sve, tako da su neki živjeli u šatorima. Padala je kiša i blata je bilo posvuda. Otišle smo tamo zajedno s jednom organizacijom (ne ženskom organizacijom, i mislim da više niti ne postoji), bilo je to grozna posjeta. Gledati te jadne ljude koji su morali živjeti u tome. Mi koje smo bile sretnice jer nas rat nije dodirnuo stajale smo tamo i gledale, pozdravile ih, posramljene i otišle, s osjećajem olakšanja da mi nismo te koje moraju ostati.
 
Kad sam sljedeći put išla u izbjegličko naselje, bilo je to s Centrom za žene žrtve rata. Dozvoljeno nam je doći s volonterkama na grupnu sesiju, ali tek nakon što su žene iz Centra s grupom potvrdile da im je to prihvatljivo. Ovdje nismo srele anonimnu grupu izbjeglica, brojke u ratnoj statistici, već žene s imenima i poviješću. Žene koje su nas očekivale, žene nenaviknute na, ali kojima je pokazano poštovanje, barem u Centru. Kasnije sam posjetila brojne kampove i naselja s organizacijama poput Žena u crnom, i drugih. Premda nikad nisam bila u šatoru u kampu Cegrane u Makedoniji, kojeg je vodila Motrat Qiriazi, i od tamo imam sjećanja jer sam čula toliko priča. Svi ovi sastanci i posjete imale su nešto zajedničko. To nešto bile su žene koje su se organizirale za žene i sa ženama, bilo je građeno na poštovanju i nikad se nije radilo o «nama» i «njima». I tu sam se uvjerila da je to zapravo onako kako treba biti!
 
Na tom istom prvom putovanju susrele smo se s mirovnim aktivizmom posvuda, ljudi (žene) koje su govorile protiv nacionalizma, bivale su «nužni izdajnici» kako je rekla Orly (Lubin). Za mene, dugogodišnju mirovnu aktivisticu čija stajališta nikad nisu bila izazvana političkom situacijom u mojoj zemlji - pa to  je imalo golem utjecaj. Te žene imale su snage odabrati mir u vrijeme rata. I kako je navedeno u “Zborniku”: feministice su protiv rata – gdje god da su. Ta snaga, koja je za mene dio organiziranja, je jedna od najsnažnijih sveobuhvatnih impresija koje sam ponijela s tog prvog putovanja. I taj osjećaj je ostao, i postajao sve snažniji sa svakom posjetom. Spavati u prostorijama Žena u crnom, slušati beskrajne diskusije i nemogućnost odlaska u krevet do zaista kasnih sati, jer su aktivistice još radile. Prvi dolazak na Kosovo i susret sa ženama koje nisu mogle imati velike sastanke, kako je Igo rekla, jer to nije bilo dozvoljeno, ali koje su svejedno uspijevale. Stalno su pronalazile nove načine kako da prošire priču. Ili u Bosni gdje sam vidjela toliko “prvih sastanaka” žena koje su odlučile prijeći stvarne, stvorene ili zamišljene granice samo zato jer nisu više imale vremena sjediti i čekati.
 
Još nešto što se tiče ženskog organiziranja: 8. marta 1993. ili 1994. Žene u crnom poslale su fax na kojem je pisalo “Nitko nas nije pitao”. Mislim da je vrijeme za “nitko nas nije pitao” odavno prošlo u ovoj regiji.  Sinoć, dok nas je ovdje pozdravljala Morana Paliković –  visoko pozicionirana feministkinja, koja je govorila o postotku žena u gradskoj skupštini i kad je Lepa rekla da je jednom to bio tek san, a sad je postao stvarnost. Pa, to je jedan jasan rezultat ženskog organiziranja. Znanje ženskih nevladinih udruga je izvor za promjenu zakonodavstva i lobiranje političara – napori uloženi u treniranje političarki i kroz te treninge uspostavljeni kontakti. Ovakvo umrežavanje može dovesti do istinskih promjena – to je jedan od razloga zašto je vrijeme za “nitko nas nije pitao” isteklo. 
 
Sjećam se tribine u Modriči u Bosni prije nekoliko godina o ženama i politici. Tamo je bio neki novinar muškarac koji je zatražio riječ i rekao “Ne razumijem svu tu priču o ženama i politici, žene nemaju vremena za to, moraju brinuti o starima, djeci, kako bi dobili njegu i obrazovanje. Nemaju one vremena za politiku!”. Žene iz Budućnosti i Žene zajedno koje u bile organizatorice tribine samo su ga upitale: “A gdje se odluke o tim pitanjima donose – obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti – ako ne u politici? Vidite da trebamo biti tamo kako bi se donijele ispravne odluke!” 
 
Dakle, žene koje su se organizirale ovdje su tvrdoglave, inteligentne, i radile su s puno strasti. Našle su nove načine komunikacije kad nitko nije vjerovao da je to moguće i postavile su pitanja koja dotad nisu bila na političkoj agendi (poput nasilja nad ženama). Dakle, gdje ćemo biti za deset godina? Nemam pojma, ali pretpostavljam nekoliko koraka dalje. Kvinna till Kvinna neće biti ovdje, ali vi hoćete. Nadam se da ćemo ostati u kontaktu. Jer za mene su ovih zadnjih deset godina ženskog organiziranja zapravo mnogi, mnogi sati provedeni u autobusima, spavanje u uredima ili nečijim domovima – i danas u našem uredu, tisuće popijenih šalica kave, više pjevanja nego ikad prije u životu, ples i shvaćanje da žene ovdje znaju kako se zabavljati, slušati priče o tuzi i sreći, diskutirati o ženskoj moći i na koji način će je steći. Bila mi je čast biti ovdje. To što sam se osjećala dobrodošla – čak i kad se nismo slagale i kad smo se svađale. Jer i to je dio života, i tvrdoglave žene koje su se ujedinile u zajedničkom cilju: Promijeniti strukture moći danas i omogućiti da se i naš glas čuje.

Panel 1

  Vesna Kesić: Rodna dimenzija memorije - rodna dimenzija konflikta i pomirenja 

Panel 2

  Reana Senjković: Rodne slike rata

Panel 3

  Tea Škokić: Sjećanje kao mjesto samorazumijevanja

Panel 4

  Mojca Urek: Zašto pripovijedamo priče: Upotreba priča u psihosocijalnom radu

Panel 5

  Mojca Dobnikar: Memorija ženskog organiziranja

Panel 6

  Eva Zillen: Moramo osigurati da se deset godina rada ne zaboravi

Panel 7

  Slavica Stojanović: Žene između Đinđića i šećera