Panel 1

 

Vesna Kesić: Rodna dimenzija memorije - rodna dimenzija konflikta i pomirenja 

CŽŽR

CŽŽR je osnovan 1992. godine u jeku krvavog rata koji je još bjesnio u Bosni i u vrijeme krhkog mira kojeg su u Hrvatskoj uglavnom nametnule tzv. međunarodne snage. Njegova misija, ili politika entra kako smo mi to zvale, bila je ''podržavati i pomagati žene  neovisno o njihovom etničkom podrijetlu, i drugim razlikama" --- zapisano u Pismu namjera iz 1992. 

No, sjećam se da smo,  vrlo brzo nakon osnivanja Centra, zaključile da smo mu dale krivo ime. Pod dojmom svega sto se je tada događalo, i mi smo se usredotočile na “žene žrtve”. No, već nakon prvih obilazaka izbjegličkih centara u okolici Zagreba -- a radili smo u dvadesetak kampova i sa tisućama žena-- ustanovile smo da žene jesu žrtve nasilja i ratnog i mirnodopskog, ali žene znaju i 1000 načina kako preživjeti. I ne samo preživjeti nego se i oduprijeti ratu i nacionalizmima koji su u to vrijeme vladali zemljama bivše Jugoslavije i doveli na vlast  režime koji su upravo srljali u rat. 

Na jednoj od tadašnjih mirovnih konferencija,  u Ženevi 1993. zaključile smo da je podrška ženama žrtvama ratnog patrijarhalnog nasilja naša primarna obaveza u situaciji u kojoj žene stradaju, no da bismo to mogle raditi do kraja svojih života i do kraja svijeta i vijeka, a da ništa bitno ne promijenimo u temeljima društvenih odnosa, naročito ne u rodnoj raspodjeli moći i utjecaja koju smo dobrim dijelom smatrale odgovornom i za ratove u bivšoj Jugoslaviji. Tako se je i politika Centra, od početka, ogledala u pružanju podrške i pomoći ženama žrtvama ratnog nasilja, ali i u mijenjanju društvenog statusa žena i osnaživanju i unapređivanju  ženskih ljudskih prava.

U izbjegličkim kampovima smo u to vrijeme distribuirale humanitarnu pomoć, osnivale grupe samo-pomoći, organizirale savjetovanja, socijalni rad, pravnu i drugu pomoć.

Istodobno, aktivistice Centra –  kojih je u jednom trenutku bilo četrdesetak i to, ponavljam, bez obzira na njihovu etničku ili bilo koju drugu pripadnost, a dijelom su bile i izbjeglice iz Bosne i Hercegovine koje su u Centru prošle edukaciju za savjetodavni i socijalni rad – vodile su i bezbrojne javne i političke bitke, suprotstavljale se nacionalizmu, mizoginiji, zloupotrebi žena žrtava ratnog nasilja, govoru mržnje,  Denuncirale smo militarno ratno nasilje nad ženama. Istodobno i Centar i druge ženske grupe, u to doba prvenstveno je to bila Autonomna ženska kuća s kojom Centar usko surađuje do danas, suprotstavljale su se i pojačanom obiteljskom nasilju, socijalnoj, političkoj i ekonomskoj diskriminaciji i marginalizaciji žena.

Centar je inicirao, sudjelovao u organizaciji, ili participirao u nekima od prvih regionalnih susreta među ženama iz sličnih anti-ratnih i feminističkih grupa; susreti u Zagrebu i Novom Sadu i mirovna konferencija u Ženevi 93, u Istri smo 1995. organizirale prvi poratni dijalog između srpskih i hrvatskih feministkinja. Bile smo pozvane i pomogle organizirati prvi susret žena iz svih dijelova Bosne, 1996. u Sarajevu. Redovito smo sudjelovale na mnogim susretima žena iz regije od kojih su se mnogi odvijali izvan regije.

Na bečkoj UN-ovoj konferenciji o ljudskim pravima, 1993, gdje je u okviru NGO Foruma održan tribunal protiv nasilja nad ženama, svjedočile smo i o stradanju žena u našoj regiji. Na toj konferenciji zaživjela je i teza “ženska prava su ljudska prava” koja je iz temelja izmijenila odnos međunarodnog i humanitarnog prava prema ženama. Upravo je takova re-definicija ljudskih prava dovela i do toga da je Statut Suda u Haagu, po prvi puta u povijesti, silovanja u ratu imenovao kao ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. I po prvi puta donio i osude  za sudjelovanje, poticanje ili nesprečavanje ratnog zločina silovanja. 

Sudjelovale smo i na IV UN -ovoj konferenciji o ženama, 1995. u Beijingu gdje su također doneseni važni dokumenti koji danas itekako utječu i na status ženskih prava i na promjene u nacionalnom zakonodavstvu Republike Hrvatske. Da skratim, CŽŽR kao i druge ženske grupe koje danas čine jednu od najjačih mreža civilnog društva, Žensku mrežu Hrvatske --- bile su možda prvi i najjači glasovi obnove civilnog društva u republici Hrvatskoj nakon njenog osamostaljenja. Još 1995. Ženska Ad hoc koalicija postavila je niz zahtjeva za promjenu pravnog i socijalnog statusa žena. U krajnjoj liniji, u javni diskurs uvele smo pojam ženskih ljudskih prava koji je zamijenio patrijarhalni diskurs “žene žrtve”, “žene koju treba štititi”, ili naprosto seksistički govor o ženama. Sve je to danas prisutno i u zakonodavstvu i u političkoj retorici, a donekle i u jeziku medija.

Išla bih i dalje u povijest i ustvrdila da su feminističke inicijative koje se javljaju u bivšoj Jugoslaviji već kasnih sedamdesetih, uz nekoliko disidenata, bile prve laste civilnog društva svojim stavom da će djelovati izvan uspostavljenog sustava državno sponzoriranih masovnih organizacija koje su civilno društvo supstituirale sa Savezom žena, nesamostalnim sindikatima, Socijalističkim savezom i sličnim organizacijama bez ikakvog stvarnog utjecaja na  državnu politiku.

Tokom rata, ženske organizacije bile su među rijetkima koje su održavale komunikaciju i stvarale mreže prelazeći etničke i državne granice. Žene su vodile mirovne inicijative i inicijative obnove povjerenja, mirovnu komunikaciju i sve ono što se danas ipak, barem deklarativno priznaje kao vrijednost nasuprot nacionalizmu, šovinizmu, isključivosti, nepostojanju dijaloga.

Unatoč tome, ti su napori danas uglavnom zaboravljeni, marginalizirani, izbrisani iz kolektivne memorije.  Stoga se, unatoč uznapredovanim inicijativama civilnog društva, čini da su nam te vrednote i procesi uglavnom nametnuti izvana, pod pritiskom međunarodne zajednice, Evrope, ekonomskih interesa i drugih vanjskih sila kojima se jednostavno povinujemo jer smo “mali i slabi”. U ženskom sjećanju i u memoriji ženskih grupa zapisano je, međutim,  nešto drugo. I to “nešto drugo” je ono čemu je posvećena ova konferencija i ovaj Zbornik radova “Žene obnavljaju sjećanja”. 

Moglo bi se reći da ženske grupe, pa čak i feminističke ženske grupe, danas postoje bez većih problema i otpora. Evo čak smo dobile prostor u Gradskoj Vijećnici i pokroviteljstvo predsjednice gradske skupštine, Morane Paliković koja je, na neki način, jedan od nas. Bitno je porastao i broj žena u predstavničkim tijelima. Dobivamo i gradske i državne subvencije. Međutim, na razini stvarnog donošenja važnih političkih odluka, i žene i ženske grupe ostale su marginalizirane, a iz kolektivnog sjećanja izbrisana je i njihova prošlost,  njihovo sjećanje na nedavnu prošlost nije zabilježeno. Zato ni Hrvatska, a rekla bih niti druge zemlje regije, ne grade svoju suverenost i članstvo u globalnim procesima na osnovi vlastitih napora i tradicije, nego kao što to često primjećuju stranci kad ovdje borave, na osnovi kolonijalnog uvoza memorije.

Žene nisu nikada bile uključene u mirovne pregovore iako to  preporučaju UN-ovi dokumenti poput Platforme za akciju iz Beijinga i Rezolucija 1325 Vijeća sigurnosti, koja između ostalog zahtijeva:

  • Međunarodnu komisiju za utvrđivanje nasilja nad ženama u ratnim sukobima
  • Uključivanje rodne ekspertize i stručnjakinja za pitanja roda na sve razine i u sve aspekte mirovnih operacija i izgradnje mira
  • Reviziju svih programa obuke za razrješavanje sukoba i izgradnje mira iz rodne perspektive
  • Popunjavanje praznina u međunarodnom i nacionalnim zakonima kad je riječ o zaštiti žena u oružanim konfliktima i u post-konfliktnim situacijama
  • Povećanje pristupa žena medijima i komunikacijskim tehnologijama tako da bi rodna perspektiva i žene stručnjakinje zadobile veći utjecaj na javne diskurse i donošenje društveno i politički važnih odluka.
  • Sistematsko prikupljanje i analizu informacija i podataka s uključivanjem rodne perspektive i specifičnih rodnih indikatora pri kreiranju javnih politika, programa i usluga za žene u situacijama oružanih sukoba i u post-konfliktnim situacijama.

Ženski projekt obnove memorije kreće od pretpostavke da bavljenje prošlošću i  memorija odlučno utječu na procese tranzicijske pravde, suočavanja s prošlošću, pomirenja, traženja istine, pa utoliko i stvaranja uvjeta za trajni mir i demokratski razvoj u regiji. Sve to naročito vrijedi u tranzicijskim i poratnim društvima. 

Ženski projekt rada na memoriji bavi se rodnom dimenzijom javne memorije i politika brisanja i zabrane sjećanja, te time kakav utjecaj takva reducirana i potisnuta memorija ima na suvremenost i na suočavanje sa prošlošću i to na dvije razine, individualnoj i kolektivnoj. Metodologija ženskog rada na prošlosti uvijek kreće od individualnog sjećanja. No, da li na tome i ostaje? Važno mjesto istraživanja je i to kako rodna dimenzija djeluje pri  mehanizmima i konstrukcijama stvaranju nacija, etniciteta, nacionalnih i etničkih identiteta i višestrukih odnosa između nacije, nacionalizama i ratovanja. Procesi političke transformacije su orođeni procesi. Kad se tranzicija provodi u kontekstu nacionalističkih pokreta, dolazi do etničkih sukoba koji mogu eksplodirati u okrutnim ratovima u kojima se etničko i seksualno nasije isprepliću i postaju dominantni oblici nasilja, kao što je to bio slučaj u bivšoj Jugoslaviji. 

Politička i socijalna stabilnost u ovoj se regiji stalno pokušava postići na račun zaborava i potiskivanja umjesto razvijanjem aktivne “politike sjećanja”. I to ne samo kad su u pitanju žene. Simboli, kao što znamo, kao i simbolički poredak, izražavaju i sublimiraju supstancu povijesnih odnosa, između ostaloga i odnosa moći među spolovima i rodovima. Brisanje i ukidanje tih simbola – kao što su tokom devedesetih u Hrvatskoj uklanjani svi simboli koji su označavali socijalističku i jugoslavensku prošlost, a među njima i ulice i spomenici posvećeni antifašistkinjama – dovodi društvo i pojedince/pojedinke u stanje bezglasnosti i do moguće duboke socijalne traumatizacije jednog dijela društva. Kontinuitet potiskivanje ženske povijesti pokazuje i poratna situacija kada nakon odlaska s vlasti nacionalističkog režima neki od antifašističkih oznaka bivaju vraćeni, ili se barem javno problematizira rušenje antifašističkih spomenika, dok niti jedan ulica ili spomenik posvećeni ženama nisu vraćeni u javnu memoriju.

Rod, dob, klasa, profesija, supkulture i regionalne pripadnosti, sve su to kriteriji razlikovanja i identifikacije. Ovisno o njihovoj aktualnoj i prevladavajućoj definiciji, te kategorije su i osnova za društvenu akciju. S jedne strane, ulogu  rodno specifičnih razlika u konstrukciji i predstavljanju nacionalnih identiteta treba uočiti, priznati i istraživati. Ali istodobno, potrebno je pokazati i kako su žene sudjelovale u nacionalnim društvenim i političkim procesima. Žene su bile žrtve etničkih konflikata, ali žene su također igrale aktivnu ulogu u suprotstavljanju ratovima i etničkim konfliktima.

I da zaključim, postoji ogromna potreba da se istraži  i obnovi rodna dimenzija sjećanja i javne memorije i uloga žena u izgradnji mira, jer su one iz te memorije isključene, a time i iz tekućih socijalnih i društvenih procesa. Trajan mir, pomirenje, odnosno suočavanje s prošlošću ne mogu u zemljama bivše Jugoslavije biti postignuti bez sudjelovanja žena. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što upravo žene i ženske grupe nose sjećanje na trajna mirovna nastojanja.

Panel 1

  Vesna Kesić: Rodna dimenzija memorije - rodna dimenzija konflikta i pomirenja 

Panel 2

  Reana Senjković: Rodne slike rata

Panel 3

  Tea Škokić: Sjećanje kao mjesto samorazumijevanja

Panel 4

  Mojca Urek: Zašto pripovijedamo priče: Upotreba priča u psihosocijalnom radu

Panel 5

  Mojca Dobnikar: Memorija ženskog organiziranja

Panel 6

  Eva Zillen: Moramo osigurati da se deset godina rada ne zaboravi

Panel 7

  Slavica Stojanović: Žene između Đinđića i šećera