Od vještica iz Ria do revizionistica povijesti

Uz tekst Mirka Petrića O feminizmu i nacionalizmu, Zarez, broj 48

Vesna Kesić

Povodom intervjua sa mnom Posttotalitarni subjekt, objavljenog na dvije stranice Zareza od 23. studenoga, Mirko Petrić najprije na mali segment tog intervjua reagira sa desetak kartica, a potom na moj odgovor sličnog opsega - s dvostruko toliko. Ako njegova potreba da mene, sebe i svijet uvjeri u koncept "genocida prokreacijom" i u moj "povijesni revizionizam - plus koješta" nastavi rasti ovakvom progresijom, moći će uskoro početi dokazivati da su u Hrvatskoj i BiH - Feministice silovale i Hrvate. Namjerno cinično parafraziram nekoliko naslova iz Globusa iz 1993, a zašto objasnit ću kasnije.

O motivaciji zločina

Odgovarajući na njegovo prvo reagiranje, tvrdila sam da je njegov diskurs, način argumentacije (a ne njegova osoba čiju viktimizaciju, on zaziva) patrijarhalno-autoritarni i nacionalistički, a ključni pojam tog teksta "genocid prokreacijom", kojim on objašnjava masovna silovanja što su u BiH počinili Srbi - rasistički i duboko šovinstički. Unatoč svim Petrićevim nastojanjima, ne mogu (ni intelektualno ni emocionalno) shvatiti niti prihvatiti da se prokreacijom, to jest rađanjem, povećanjem broja ljudi, pridonosi nestanku ili genocidu bilo koje nacije, osim ako se vjeruje u logiku krvi i tla, da se miješanjem etničkih krvnih zrnaca nacija onečišćuje i time vodi k nestajanju. Petrić vjerojatno, kao i ja (ne mogu toliko "ocrniti" njegovu osobu i sumnjati u to) poznaje relevantne suvremene teorije nacije i nacionalizma (Anderson, Hobsbawm, Gellner) koje o naciji govore kao o kulturološkom konstruktu koji nastaje različitim tipovima imaginacije, ovisno o povijesnom, prostornom i kulturnom kontekstu. Kao konstrukt i kao imaginirana zajednica, nacije se mijenjaju sinkrono i kroz vrijeme. Ponuditi, dakle, kao jedino relevantno objašnjenje motiva masovnih silovanja u Bosni ideju da su Srbi silovali zato da bi silovane žene drugih nacija rađale "male četnike" i potom taj koncept uzdići na razinu teorijskog modela, ne znači ništa drugo, nego prihvatiti rasističku imaginaciju nacije kao zajednice krvi i tla i "logiku" samih silovatelja koji, valjda, vjeruju da će rođena djeca biti - ne samo Srbi, nego dapače "četnici", nacionalni bojovnici. Na dekonstrukciju pojma "genocid prokreacijom", Petrić reagira ovako: "Evo dakle zašto Vesna Kesić ni u doba masovnih silovanja u Bosni ni sada nije mogla prihvatiti objašnjenja koja ta silovanja nisu vidjela tek kao produkt rata i kao općenit (...) zločin militariziranog patrijarhata nad ženama". Naime zašto? Zato, tvrdi dalje Petrić: " Da se - u svojoj 'antinacionalističkoj' ekvidistanciji prema svim nacionalističkim ideologijama - ne bi morala suočiti s osobito zloćudnim i izopačenim zločinima počinjenim u ime jedne od njih, radije je izabrala drugačije objašnjenje motivacije tih zločina". Čak i ako dobronamjerno zanemarim sintaktičku besmisao ove grube rečenice, ostaje pitanje: Koje sam ja to objašnjenje motivacije tih zločina izabrala? Koliko znam, nisam u ovoj razmjeni rekla ni riječi kako ja objašnjavam ili koje teorije motivacija za masovna silovanja u ratu u BiH smatram mogućima. O tome je do sada govorio Petrić: Srbi siluju da bi se rađali mali četnici. Inzistirati na važnosti naglašavanja rodne dimenzije silovanja, što doista činim, još ne znači govoriti i o motivacijama - kolektivnim ili individualnim, jer bi to otprilike značilo reći da muškarci siluju jer su muškarci, jer je to u njihovoj "muškoj prirodi", a to, koliko znam, nitko u ovom kontekstu nije izrekao. Ne samo zato što je simplifikacija i glupost , nego i zato što ništa ne objašnjava. (Također, Petrić je barem u jednome u pravu. Polemizirala bih s tvrdnjama S. Vranić da "neke feministkinje" silovanja u Bosni objašnjavaju kao "izljeve generičke mržnje muškaraca prema ženama", kao "rat spolova" i "nasilje svih muškaraca prema svim ženama". Tvrdim da nigdje u feminističkoj literaturi nisam naišla na ovakove "teorije".) Feminističke teorije koje prihvaćam ništa ne tumače kao "generičko", uvijek govore o socijalizacijskim utjecajima, a osobno sam se uvijek suprotstavljala i samom terminu "rat spolova". "Generička mržnja", rodna ili etnička, za mene su podjednako fundamentalistički i neprihvatljivi pojmovi kao i "prokreacija genocidom". Potom, tko je ikada govorio o "silovanjima tek kao o produktu rata" ili negirao potrebu nijansiranja bilo čega? Upravo obrnuto, ja smatram da su i rat i ratne okrutnosti uključujući silovanja, između ostaloga, postali mogući zbog autoritarnog patrijarhata, inherentnog i socijalizmu i nacionalizmu koji se, u ovdašnjim ratovima, u različito imaginiranim nacionalizmima, militarizirao i postao militantan. Uz nešto benevolencije (ili open-mindinga) Petrić je iz spomenutog intervjua Posttotalitarni subjekt i iz opisa mog projekta Sexizam i rat: konstrukcija roda i etniciteta kao izvori nasilja u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, u kojem se naznačava područje istraživanja ("stvarne dinamike događaja na terenu"), mogao razabrati da za motivaciju i etničkog i spolnog nasilja smatram odgovornima i patrijarhalno-seksističku i nacionalističku retoriku, a napose njihovu specifičnu (nijansiranu) eksplozivnu interakciju i prepletanje u konkretnom kontekstu. Prihvaćam, međutim, optužbu za ekvidistancu prema svim nacionalističkim ideologijama, što još uvijek ne znači da su one identične ili istovjetni "konstrukti" niti da su jednako funkcionirale u generiranju rata i nasilja. (Usput, može li Petrić zamisliti upotrebu pojma antinacionalizam bez navodnika?)

Problem je ove polemike što Mirko Petrić na sebi odgovarajući način konstruira stvarnost, nudi "objašnjenja", potom sve to proglasi "povijesnim istinama", a kad ja pokušam objasniti i podacima pokazati zašto njegove konstrukte i argumente smatram neadekvatnima i visoko ideologiziranima i zašto mi ne pada na pamet da ih prihvatim, ni danas ni 1991-92. ili bilo koje godine, onda on ponovo pribjegava svojim "istinama" i trijumfalno tvrdi da njihovo neprihvaćanje znači "povijesni revizionizam", "emocionalnost" i koješta što iz toga slijedi.

Seksualno nasilje i ratni zločini

Kad se povremeno ipak upusti i u elaboraciju svojih koncepata, ali sada na drugoj razini, ne obranivši ih prije toga semantički od implicitnog rasizma, onda to izgleda ovako. Petrić tvrdi da bi koncept "genocid prokreacijom (O.K., "proizvod teorijske djelatnosti radikalne feminističke aktivistice" Asje Armande, a ne njegov) trebalo i dalje teorijski razvijati i čak ga pokušati unijeti u zakonodavstvo, pretpostavljam međunarodno kazneno pravo o ratu i ratnim zločinima. Zašto? Za slučajeve koji takvom opisu zločina odgovaraju, kaže Petrić, a to je "zločin koji se može počiniti samo nad ženama i koji na osobito zvjerski način objedinjuje zločin silovanja i zločin genocida". Evo zašto po mom (i nikako samo mom) mišljenju to nije i neće biti moguće. Ne samo zato što se taj termin ne može prihvatiti kao pravna ili znanstveno-analitička kateogorija zbog njegove rasističke dimenzije. Nego i zato što je čitav proces razrade i evolucije pojmova i kazneno-pravnih kategorija ratnog zločina, genocida (u koji spadaju i genocidne radnje), zločina protiv čovječnosti i specifičnog zločina protiv žena, to jest roda (u koji spada silovanje i drugi oblici seksualnog nasilja i zlostavljanja, od prisilne trudnoće i prisilne prostitucije do tjelesnog pretraživanja) išao u potpuno drugom, gotovo bih rekla, drugačijem civilizacijskom smjeru. Napomenula sam u prošlom nastavku ove polemike da u Ženevskim konvencijama iz 1948. i 1949. - nastalim kao reakcija na Holokaust i zbog sprečavanja budućih zločina sličnog karaktera - silovanje i drugi oblici seksualnog zlostavljanja žena nisu bili imenovani u popisu ratnih zločina ("zločin bez imena"). Silovanje se, doduše, spominjalo u Protokolima Ženevskih konvencija u kategoriji "zločina protiv časti i dostojanstva", ali ne kao ratni zločin nasilja, što danas (a ni onda), složit ćemo se valjda, nije zadovoljavajuća kategorizacija. No seksualni zločini protiv žena mogli su se podvesti i moglo im se suditi pod kategorijom mučenja, narušavanja tjelesnog i duševnog integriteta pojedinke pripadnice etničke grupe, okrutnog i nehumanog postupanja, itd. Kad je počelo konstituiranje Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, upravo zbog iskustava masovnih zločina nad ženama u tim ratovima, a zahvaljujući u međuvremenu naraslom i ojačanom međunarodnom ženskom pokretu i njegovoj profilaciji oko ženskih ljudskih prava, žene su počele zahtijevati, a feminističke pravnice i teoretičarke to artikulirati, da se silovanje i drugo nasilje protiv žena unese kao imenovani oblik zločina i počne tretirati kao ratni zločin posebne kategorije. Ti napori su išli u dva smjera. Prvo, da silovanje kao kategorija zločina uopće uđe u statute Međunarodnog suda u Haagu, što nije bilo razumljivo samo po sebi ni sasvim bez otpora pojedinih vlada i eksperta. Drugo, među ženskim grupama i među feminističkim teoretičarkama, uz ostale, vodile su se brojne i temeljite teorijske i političke rasprave oko toga da li naglasak, a to je značilo i karakter budućih pravnih formulacija i deskripcija zločina, staviti na "žene", dakle na rodnu dimenziju ili na naciju, etničku skupinu, pleme, tj. "genos" i ženu kao pripadnicu te grupe. (Te su rasprave ponekad, iako rijetko, kao u slučaju MacKinnon i Karetina angažmana, prerastale u agresivne nacionalističke kampanje protiv drugačijeg stava). Rasprava se kretala i oko preferencije upotrebe termina: Da li inzistirati na pojmu "genocidno silovanje" - još uvijek bitno razičitom od "genocida prokreacijom" koji, koliko znam, nikada nitko nije ozbiljno uzeo u razmatranje - gdje "gens" ostaje u središtu pažnje i konsekventno tome međunarodnog kaznenog prava i njegove razrade ili zahtijevati da se u međunarodnom kaznenom pravu silovanje tretira kao ratni zločin protiv roda, gdje je u središtu pažnje žena kao pojedinka i kao pripadnica ženskog roda (tzv. gender pristup). Na kraju, u statute ICTY-ja i ICTR-a, Rezolucijom Vijeća sigurnosti iz svibnja 1993. silovanje je, kao specifičan oblik mučenja, uvršteno u kategoriju zločina protiv čovječnosti. Statut inače razlikuje četiri kateogorije zločina počinjenih u ratu u bivšoj Jugoslaviji. One su na neki način hijerarhizirane, iako primarno distingvirane prema karakteru zločina i prema skupini nad kojom je zločin počinjen. To su: a) teške povrede Ženevskih konvencija, b) kršenje ratnih zakona i običaja, c) genocid i d) zločini protiv čovječnosti. (Usput, zar Petrić zaista misli da je neprimijećen prošao njegov kopernikanski obrat, od prvobitne tvrdnje da ja u "svom haškom argumentu" neprecizno koristim termin "silovanje kao zločin protiv čovječnosti", a što valjda znači da ga kao zločin degradiram i omalovažavam, da bi na kraju i sam počeo upotrebljavati i termin i moje "haške argumente". Utoliko i ja smatram da je moje pisanje ispunilo svrhu: informirala sam i prosvijetlila.)

Natrag k temi. Zločini protiv čovječnosti ozbiljni su zločini i to oni koji (i tradicionalno) sankcioniraju rasprostranjene i sustavno provođene zločine počinjene protiv civilnog stanovništva. Da bi silovanje bilo procesuirano kao zločin protiv čovječnosti, ono mora biti počinjeno u masovnim razmjerima i usmjereno protiv civilne populacije na osnovi nacionalne, političke, etničke, rasne ili religiozne pripadnosti. Dakle, organiziranim feminističkim nastojanjem postignuto je da je haškim Statutom silovanje konačno imenovano kao zločin u jednom segmentu međunarodnog prava, da je rodna dimenzija naglašenija, jer se sada može suditi i za silovanje ako žene ne pripadaju isključivo "gensu", već to može biti i politička ili vjerska skupina, dakle moguće je procesuirati i sistematska i rasprostranjena silovanja u građanskim ratovima, diktaturama, pa i u slučajevima poznatim u Latinskoj Americi gdje siluju plaćenici multinacionalnih kompanija da bi "rastjerali" lokalno stanovništvo koje im smeta pri eksploataciji lokalnih bogatstava. Rodna dimenzija postignuta je i prepoznata i utoliko što se izrijekom, kao zločini povezani sa silovanjem, spominje i prisilna prostitucija i prisilna trudnoća. Za silovanja, teorijski, u okviru pripadnosti naciji ili etničkoj skupini, (ili zbog "povrede časti i dostojanstva") moglo se suditi, kako sam već objasnila, i po Ženevskim konvencijama, što znači da je "genocidno silovanje" već bilo prepoznato kao zločin, iako neimenovano. Objašnjenje zašto do takvih suđenja do sada nije dolazilo, to jest zašto pravda nije djelovala univerzalno - za silovanja nije bilo optužnica niti je suđeno u Nürnbergu, a u Tokiju tek jednom, po liniji zapovijedne odgovornosti - iz feminističke perspektive glasi: Upravo zato što nije bila prepoznata rodna dimenzija silovanja kao zločina, pa bi se, nakon ratova, "pravda" koju su predstavljali i tumačili uglavnom muškarci (što je također rodna dimenzija pravde) vrlo lako "zadovoljavala" osudama i kompenzacijama državama i nacijama. Smatralo se da su žene već "kompenzirane" kao pripadnice nacije, a pravdom za njih, državnici i političari rado su trgovali "razmjenjujući suđenja (za silovanja) za 'mir'". Da se stvar odvija u tom smjeru - prema pravdi i za žene - dokazuje i puka činjenica što se u Haagu, po prvi put u povijesti ratovanja i međunarodnog prava, za silovanje sudi desecima muškaraca. Nakon događaja u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi, upravo zahvaljujući inzistiranju žena na rodnoj dimenziji, silovanje više nije ni "skriveni" ni ignorirani zločin, već je prepoznato i kao ratna strategija i kao kršenje humanitarnog prava i ljudskih prava i kao zločin protiv roda i kao zločin u funkciji etničkog čišćenja i genocida.

Genocid, femicid i prokreacija

Sa daljnjim razvojem konceptualizacije međunarodnog ratnog prava i prodora rodne dimenzije u to pravo, ali i u najširu svijest ljudi u Statutu Međunarodnog kaznenog suda (ICC) silovanje se, rekla bih "konačno", tretira kao zločin u svojoj vlastitoj kategoriji i ne mora biti vezano uz naciju, etniju ili bilo koju zajednicu, dakle dobiva status zločina protiv roda (u pravilu ženskog). To, dakako, ne znači da se silovanje ne može procesuirati i kao dio genocida, zločina protiv humanosti, ili istodobno podizati optužnice za sve te kategorije zločina, kao što se moglo i po Ženevskim konvencijama i po statutu ICTY-ja. U detalje mehanizama i formulacija u ICC-u, kojima je silovanje prepoznato kao rodni zločin i kao takav će se moći procesuirati, ovdje ovoga časa ne mogu ulaziti.

Iz navedenoga i iz feminističke, a rekla bih i općenito ženske perspektive (što ne znači da se sve žene trebaju s time suglasiti) tvrdim da je termin "genocid prokreacijom" i anticivilizacijski i da nema nikakve šanse da bude ozbiljno uzet u razmatranje, ni kao kazneno-pravni ni u "teorijskom smislu". Uzevši u obzir već rečeno, njegovom daljnjom analizom dolazimo do uvida da se u njemu u potpunosti gubi rodna dimenzija zločina silovanja. Odnosno, u mjeri u kojoj je prisutna, u dijelu termina "reprodukcijom", ona se odnosi isključivo na biološku reprodukcijsku ulogu žena koja je, povezana s "genocidom", primarno u funkciji nacije, etnije itd. Gube se i žene kao pojedinke, kao subjekt teorijskog pojma koji u njemu postaje "genos", dok rodni pristup ima u vidu žene kao rod i kao pojedinku. Riječima Rhonde Copelon, to je zločin protiv ženina tijela, njene autonomije, integriteta, sepstva, sigurnosti i samopoštovanja, kao i protiv njenog statusa u zajednici . (Uvjerena sam da je "genocidom prokreacijom" oduševljen don Ante Baković.) U svojoj rasističkoj dimenziji, odnosno dimenziji pretpostavke "etničke čistoće" pojam ne implicira samo to da se genocidnom reprodukcijom "zagađuje" nacija, već obilježava i silovane žene i rođenu djecu, što nas vraća na koncept silovanja kao "zločina protiv obiteljske časti i ženske čestitosti" i može doprinijeti isključivanju žena i te djece iz zajednice zbog "obilježenosti i sramote", koja je teža nego u slučaju "jedno-nacionalnog" silovanja.

Nemam ništa protiv da Mirko Petrić pokušava afirmirati zasluge Asje Armande za razumijevanje "pravog karaktera" ratnih silovanja na ovim prostorima, smatram to donekle i dirljivim (nisam cinična), iako mi nije jasno zašto to ne rade same članice Karete ili njoj srodnih organizacija. No, bojim se da joj, iz kombinacije vlastita neznanja i informacija koje dobiva, ponekad čini medvjeđu uslugu. Tvrditi da je "konceptualizacija silovanja kao nevidljivog oružja rata" iz naslova publikacije An Invisible Weapon of War In Former Yugoslavia, (1994) - koja sumira nalaze o ratnim zločinima i služi kao dokumentacijski fundus Haaškoga suda, a koju sam prošli puta spomenula - "velikim dijelom zasluga Asje Armande" čisti je nonsens. Više je manje stvar općega znanja da koncept silovanja kao kroz povijest prešućivanog (invisible) oružja kao i naširoko upotrebljavana parola "Silovanje je ratno oružje" potječu iz čuvenog djela Susan Brownmiller Protiv naše volje: Muškarci, žene i silovanje, prvi put objavljenog 1975. godine kojemu se odaje priznanje i u spomenutoj brošuri. Slično je i s "femicidom" koji Petrić nudi kao "konceptualni novum" Asje Armande. Taj je pojam u najširoj upotrebi od pojave knjige Femicide: The Politics of Woman Killing J. Radford i D. Russell, 1992. Osobno priznajem da bih ga nerado upotrijebila, jer mi kao i "silovanje prokreacijom" ili "genocidno silovanje" odiše fundamentalizmom i esencijalizmom, ovoga puta feminističke provenijencije.

Silovanje je poruka

Ponekad je stvarno teško pohvatati konce onoga što Petrić želi reći (nije ni čudo što ga čitaoci nazivaju) i čime npr. želi dokazati da je njegov napis "ispunio svoju svrhu borbe protiv prešućivanja raznim ideološkim platformama neugodnih 'detalja' (...) i borbe protiv kulture zaborava nedavne prošlosti", disciplina u kojima sam se ja, tvrdi, "poprilično angažirala" služeći se manipulacijama, imputacijama itd. Meni se čini da je on u toj disciplini jači. Na način koji sam već spomenula - ako nije njegova povijesna "istina", onda je sumnjiva rabota izbjegava opravdati i objasniti - svoje konstrukcije, a potom ("svjesno ili nesvjesno") manipulira i (zlo)upotrebljava podatke koje iznosim kao kontraargumente njegovim tezama. Kad rekapitulira dosadašnji tijek polemike (što je vrlo upitno, ja bih više voljela da moje misli i teze govore same za sebe), vrlo lukavo, npr. prešućuje da sam dokumentirane primjere masovnih silovanja u novijoj povijesti (250.000 žena u Aziji u Drugom svjetskom ratu u japanskim "logorima za zabavu"; oko 800.000 Nijemica tijekom završnih operacija Drugog svjetskog rata, iz čega je rođeno oko 400.000 djece , "genocid prokreacijom"?; četiri milijuna registriranih raznovrsnih oblika seksualnog zlostavljanja, uključujući prisilnu prostituciju, vojnici Wehrmachta provode u Ukrajini, itd) navela povodom njegove eksplicitne tvrdnje da su srpska silovanja u Bosni ("genocid prokreacijom") bila jedinstven, u povijesti neviđen, "monstruozni oblik genocida koji nije pao na pamet čak ni njemačkim nacistima". Tvrdim da je tu ipak riječ o demonizaciji jedne nacije i o govoru mržnje koji su u uvjetima rata itekako služili i nacionalističkoj ratnoj propagandi. Je li moguće da "radikalna, visokoartikulirana feministička grupa" Kareta, koja ovom prigodom informira i M. Petrića i koja želi utjecati na artikulaciju pojmova u međunarodnom pravu i na svjetsku recepciju seksualnih ratnih zločina, te podatke nije znala? Ili ih svjesno prešućuje? Osobno sam o tome pisala u više navrata, prvi put u Profilu Nedjeljne Dalmacije, 6. siječnja 1993. u tekstu Silovanje je poruka. Petrić u svojoj rekapitulaciji također prešućuje da se u izvještaju UN-ove Komisije eksperata tvrdi da su nakon Muslimanki, nad kojima su zločine provodili i Srbi i Hrvati, brojčano druga etnički definirana skupina silovanih žena Srpkinje. Navela sam te podatke jer su važni za analizu koncepta "genocida prokreacijom" koji hijerarhizira zločine nad ženama da bi dokazao postojanje "jedinstvenog zločina koji provode samo Srbi". Kao što je važan i podatak Komisije eksperata - podatak koji Petrić prešućuje - da se "seksualno nasilje u specijalnim kampovima za silovanje", po opisu blisko konceptu "genocida prokreacijom", događalo u logorima koje su držale sve tri strane. Petrić jedino prihvaća, i to mi vraća natrag u obrani svog koncepta, ono što tvrdim da nikada nije ni bilo sporno: da su među žrtvama najbrojnije Bošnjakinje, a među počiniteljima bosanski Srbi. Navela sam, inače svima koji su se ikada bavili ovom temom, dobro poznat podatak o 120 dokumentiranih slučajeva trudnoće (nasuprot 30.000 kojima još 1993. barata MacKinnon informirana od Karete). Petrić, osim što razumije razloge "pretjerivanja", odjednom problematizira zaključivanje na osnovu dokumentiranih brojki. U osnovi se slažem s tim stavom, ali baratanje brojkama u svrhu manipulacije nije krenulo od nas, već upravo od Karete i sličnih grupa i ne traje samo od 1992. kad je trebalo "skrenuti pažnju svjetske javnosti", već i "duboko" u 1993., pa i dalje. U jednoj od svojih okružnica - tjeralica protiv mene i Đurđe Knežević, one govore o: "preko 250.000 - 200.000 u Bosni i 50.000 u Hrvatskoj" silovanih i ubijenih (exterminated je upotrijebljeni termin, op. V. K.) žena "u genocidu u te dvije zemlje, o kojima nikada nećemo čuti". To nije "razumljivo" pretjerivanje kad se uzme u obzir da je sveukupan broj žrtava s kojima Hrvatska danas računa - deset do petnaest tisuća. Petrić mi danas sugerira da se upitam zašto je 120 žena bilo prisiljeno zatrudnjeti i pita se koliko je prisilnih trudnoća i sustavnih silovanja potrebno da bih ja prihvatila koncept "genocid prokreacijom" kao specifičan oblika zločina Srba nad ne-Srpkinjama. A što bi bilo potrebno da on, kad čuju brojku od 120 trudnoća, pomisli da i među njima ima žena sve tri nacionalnosti i da podaci dolaze iz Bosne, Hrvatske i Srbije te Republike Srpske?

Od Letice do Petrića i natrag

Svoj pohod za obranu povijesne istine Petrić započinje tvrdnjom kako ga je na reakciju ponukala moja izjava da mi žene iz antinacionalističkih grupa, iako smo inzistirale na rodnoj dimenziji silovanja: "Nismo nijekale ulogu masovnih silovanja u etničkim čišćenjima u Bosni", jer bi to, rekla sam još, "bila glupost". Po njemu to je bio "zapravo odgovor na optužbe za 'revizionizam genocida' koje (zasad tek u fusnotama i pismima uredništvu) nalazimo u američkim feminističkim publikacijama, a o kojima u Hrvatskoj nitko ništa ne zna...". Krivo, potpuno krivo, Petriću. Iako su mi pisma i fusnote na koje me je Petrić podsjetio poznati, u tom sam trenutku na umu imala nešto sasvim drugo: notorni slučaj Vještica iz Rija koji je kulminirao Globusovim napisom Hrvatske feministice siluju Hrvatsku (11. prosinca 1992), a za koji, za razliku od fusnota i pisama čitalaca, ipak gotovo svi znaju. U njemu je slučaj navodnog suprotstavljanja pet novinarki i spisateljica održavanju svjetskog kongresa PEN-a u Dubrovniku, ingenioznom intervencijom Globusova "investigativnog tima", alias Slavena Letice, spojen s optužbom da istih pet žena svijetom pronose i "teže tome kako se na prostoru bivše Jugoslavije ne siluju Hrvatice i Muslimanke nego ŽENE (!)", a što je Leticu uvelo u povijest svjetskog novinskog beščašća. Nisam se u prošlom odgovoru Petriću osvrnula na "što sam stvarno mislila kad sam rekla", jer je moglo biti i nevažno. Iz Petrićeva drugog napisa, međutim, počela je izbijati koincidencija koja to po svemu sudeći i nije. Sve su njegove optužbe i teze - negacija genocida, upotreba "eufemizma" etničko čišćenje, proglašavanje rata "muškim univerzalističkim biznisom", dok je u stvari riječ o "srpskim fašističkim silovanjima" itd. - na vlas iste Letičinima, iako dakako formulirane na manje sablažnjiv i blesav način. Petrić svoj plaidoyer za "povijesnu istinu" i Karetine prvoboračke zasluge završava optužbom da su pripadnice "antinacionalističke" (navodnici njegovi) feminističke struje pokušavale opstruirati prodiranje u svijet istine o žrtvama i karakteru masovnih silovanja u Bosni, čak i da su pokušale spriječiti objavljivanje iskaza žrtava seksualnog nasilja. To je teška optužba. On, također: "ne razumije(m) da se netko s razgranatim vezama i utjecajnim položajem u međunarodnim feminističkim publikacijama ne odazove na poziv za pomoć sestrinskih feminističkih organizacija". U verziji Globusova investigativnog tima to je glasilo: "'Hrvatske' feministice pred svijetom su skrivale srpsko silovanje Muslimanki i Hrvatica u BiH, premda su, zbog pristupa najvećim medijima, mogle još davno uzbuniti međunarodnu javnost!" (podnaslov). Klevetnički i uvredljiv karakter Globusova napisa dokazan je na sudu. To mi ovom prigodom daje za pravo da ustvrdim da i Mirko Petrić kleveće i laže kad tvrdi to što tvrdi.