Dopis uredniku Večernjeg lista

ČLANICE GRUPE ZA ŽENSKA LJUDKSA PRAVA B.a.B.e. (MARTINA BELIĆ, BILJANA BIJELIĆ, LIDIJA BUDIMOVIĆ, VESNA KESIĆ, SANJA SARNAVKA, RADA SUČEVIĆ) U POVODU NATPISA „ONE“

 

RODOLJUBIVO SLJEPILO I ISKLJUČIVOST

Povodom napisa Milana Ivkošića „One“ u rubrici „Rodoljubna zanoivijetala“, Večernji list 14.06.1998, a po Zakonu o javnom priopćavanju, molimo vas da objavite slijedeće reagiranje.

Tekst Milana Ivkošića, pun kleveta, uvreda i insunacija upućenih Radi Borić i svim ženama aktivisticama ženskih udruga zaslužuje tretman državnog odvjetnika. Aktivistice i aktivisti ženskih i drugih nevladinih organizacija zalažu se za ljudska i ženska prava, protiv nasilja nad ženama i za ravnopravnost spolova – a time ujedno i za demokratizaciju, razvoj civilnog društva i unaprijeđenje politike i demokratske kulture u RH, A Ivkošićeve klevete predstavljaju kazneno djelo po hrvatskim i međunarodnim propisima.

Čitateljima i čitateljicama Večernjeg lista, počesti izloženim sličnim Ivkošićevim isključivostima, nacionalističkim i muško-šovinističkim proizvoljnostima i napadima na prava i dignitet drugih osoba dugujemo i komentar.

Teza koju je u TV emisiji Press klub, 9. lipnja iznijela Rada Borić, a koju Ivkošić citira: „kako se je nasilje s ratišta sada prenijelo u obitelji, u nasilje prema ženama“ nije nikakva „strašna optužba na stanje u hrvatskom društvu“, kako on tvrdi, već je to empirijski i teorijski istražena i poznata činjenica. Strašan, je međutim, Ivkošićev klevetnički napad/optužba (?) Rade Borić da je u emisiji „neskriveno branila poziciju velikosrpskog fašističkog agresora“ i klevetanje i vrijeđanje drugih žena iz ženskih udruga na osnovi spola, etničke pripadnosti, dobi, izgleda, bračnog i roditeljskog statusa.

Povezanost obiteljskog i ratnog nasilja nešto je s čime se dnevno susretnu svi koji rade u pružanju pomoći ženama žrtvama obiteljskog nasilja, u institucijama i u ženskim nevladinim organizacijama. Iskustvo je svih poratnih društava, pa tako i hjrvatskog, da muškarci traumatizirani u ratu, akumuliranu agresiju i stresove zbog doživljenih strahota (PTSD) najčešće iskaljuju u obitelji, na ženama i djeci, a također i u javnom nasilju. Nasilje u obitelji u ratnim i poratnim godinama uvijek i svuda raste. Prošle godine u RH poraslo je za 12 posto. Pogotovo je tome tako kad ne postoje adekvatne mjere psihosocijalne pomoći koje su u nas itekako manjkave o čemu govore i udruge ratnika. O svemu tome podatke imaju ženske grupe, policijske statistike, a pisali su i hrvatski mediji.

Najmanje od svega ta činjenica izvrće sliku Domovinskog rata, njegov moral i razlog, niti je išta slično u emisiji tvrdila Rada Borić. Porast obiteljskog nasilja jednako je i još više prisutan i u Bosni i Hercegovini, i u SR Jugoslaviji. To je naprosto pojava prisutna u svim ratovima, svim sredinama, pa tako na žalost i u nas. Ono što se je u emisiji željelo istaći jest da ni hrvatski zakoni ni državne službe (policija, centri za socijalnu skrb, ustanove za mentalno zdravlje) ne pokazuju dovoljno brige, nemaju doivoljno sredstava, niti postoji politika volje da se društvo konfrontira s obiteljskim i javnim nasiljem nad ženama. Potrebna je prilična količina rodoljnog sljepila i neznanja da se to negira i pretvara u politike optužbe, kao što to čini Milan Ivkošić.

Sve ostalo što je Ivkošić izrekao u svojoj kolumni, samo ga još jednom prokazuje kao osobu koja agresivno širi govor mržnje, netolerancije, nacionalističkog i patrijarhalnog šovinizma i ne posjeduje ni minimum civilizacijske svijesti, niti znanja o demokraciji, političkim slobodama, ljudskom pravu na sigurnost i život bez nasilja, o pravu na udruživanje, komunikaciju, javnost, informiranje i informiranost, kao ni drugim ženskim, ljudskim i manjinskim pravima. 

Upravo je sve ono što Ivkošić smatra „degenerativnim“ „neprirodnim“ i „suprotnim zakonima prirode“u kulturi ljudskih prava i međunarodnim pravnim mehanizmima za zaštitu tih prava prepoznato kao osnova za zahtijevanje ljudskih prava, napose ženskih ljudskih prava. Javne prozivke, napadi i diskriminacija na tim osnovama smatra se kršenjem prava. Ivkošićevi „podaci“ o nečijem obiteljskom, političkom, svijetonazorskom, etničkom podrijetlu i inim svojstvima, prozivanje i negiranje prava na toj osnovi predstavlja kršenje prava, poziv na kršenje tih prava i zagovaranje države koja ne poštuje ljudska prava niti kao vrednotu, a kamoli praksu.

Da bi stvari bile jasnije, navest ćemo tek nekoliko primjera iz abecede ljudskih prava koje Ivkošić negira:

  • da su u ženskim grupama i 100 posto Srpkinje ili ne-Hrvatice, njihovo bi političko, demokratsko i ljudsko pravo bilo da se organiziraju i zagovaraju svoje interese i ciljeve;
  • i „apsolutne manjine“, ma šta to značilo, imaju pravo na ostvarivanje javnog utjecaja uključujući utjecaje na zakone koje izglasava Sabor. Obaveza je vlasti, zakona i slobodne javnosti/medija da im taj utjecaj omogući
  • protivno je svakoj filozofiji ljudskih prava, međunarodnim konvencijama, a i autentičnom kršćanstvu, diskriminirati žene žrtve rata po nacionalnoj pripadnosti što Ivkošić čini;
  • žene u braku bez djece („jalovice“), neudate usidjelice), žene koje žive same (rastavljenice), stare žene (treće dobi, reklo bi se pristojnim neseksističkim i nediskriminirajućim jezikom), „ružne“, „anti-žene“, itd. imaju i pravo i potrebu boriti se za ženska prava, protiv nasilja u obitelji i vih drugih vrsta nasilja, uvreda, napada na dignitet, uključujući verbalne napade. Njihova su prava upravo zbog njihovog statusa (zaštita tzv. ranjivih skupina) također zaštićena međunarodnim konvencijama. U nas tim više što im ta prava kojekakvi Ivkošići još uvijek u prevelikoj mjeri krše i dovode u pitanje. Izjave poput „žene se može ugrijati samo na lomači“, ili „...bolje je s police uzeti knjigu čitati Grke nego ubiti ženu...“ tek su neki iz niza Ivkošićevih bisera koji legitimiraju nasilje nad ženama i nasilan odnos među spolovima
  • sve one imaju pravo i zalagati se za pravo žene da odlučuju o vlastitom tijelu i rađanju, jer je to žensko ljudska pravo na samoodređenje, a nerijetko upravo to pravo uključuje garanciju zaštite od najgoreg oblika nasilja nad ženama – silovanje (u ratu i u miru, u braku, obitelji i na javnim mjestima).
  • Nije dovoljno da Ivkošić „nema ništa protiv lezbijki sve dok svoje lezbijstvo ne pretvaraju u militantnu ideologiju“. Ako u Hrvatskoj ikad prevlada kultura ljudskih prava nad Ivkošićevom „kulturom“ kršenja i negiranja istih, i on će morati shvatiti da sve manjine pa tako i spolne, imaju pravo na –ljudska prava. Imaju se pravo organizirati, utjecati na zakone i zagovarati kakvu god hoće ideologiju, sve dok prakticiranjem svojih prava ne ugrožavaju bilo koje Ivkošićevo pravo on će se itekako morati potruditi pokazivati i dokazivati. Pred hrvatskom, ali i evropskom javnosti i sudovima.

U cijeloj priči postoji tek jedno zapažanje oko kojeg se možemo složiti s Večernjakovim kolumnistom, u hrvatskoj javnosto doista je prisutna stigmatizacija i kolektivni stereotipovi o Hercegovcima. Eklatantan je primjer Ivkošićevo opisivanje jednog TV voditelja kao „hercegovačkog švercera“. No Ivkošić je i to zapažanje iskoristio na krivom mjestu i u krive svrhe, dakle manipulativno. Zacijelo nigdje ni u kojoj prilici neće moći pronaći primjer da su žene iz feminističkih ženskih grupa vrijeđale Hercegovca, ni kao pojedinca niti kao regionalne skupine. Mi znamo bolje jer smo i same prečesto predmet etiketiranja, vrijeđanja,, isključivanja i kršenja ljudskih prava po spolnoj, etničkoj, dobnoj i bilo kojoj osnovi kad god to nekome poput Ivkošića padne na pamet.

Gdje, pak leži korijenje i odakle je krenulo takovo stigmatiziranje, etiketiranje, isključivanje i srozavanje kulturnih standarda javne komunikacije u Hrvatskoj, Ivkošić bi i kao kroničar i kao član predsjedništva vladajuće stranke trebao razmisliti. I sam je entuzijastično sudjelovao u nametanju takovog diskursa hrvatskoj javnosti od samih začetaka. Kad je pomanjkalo vanjskih neprijatelja (Srba, jugoudbaša/oficira/milicajaca/feminiskinja/političara, veliko-Srba i cijelog zvjerinjaka)dominantni se diskurs okrenuo prema prvima koji se je iz bilo kojih razloga i potreba moglo prepoznati kao različite i drugačije u vlastitom, do tada homogeniziranom korpusu.

Svjesno ili nesvjesno – svejedno, Ivkošić se služi jezikom i promovira svjetonazor kojeg Foucault naziva – biopolitičkim, a u kojem država strukturalizira društvo na osnovi svojstva rase i neravnopravnosti spolova. Državno proklamirane „više vrijednosti“ postaju osnova za političko djelovanje u kojem su jedni manje vrijedni, a kad o tome progovore postaju – degenerirani. Što slijedi, poznato je: čišćenje nepoželjnih.