Slobodan Prosperov u Rio, Ostap B. Novak iz Ria...

 

Slobodna Dalmacija, 13. prosinac 1992., str. 10-11.
 
SLOBODAN PROSPEROV U RIO, OSTAP B. NOVAK IZ RIA...
 
 
Ako ne spriječi da se svjetski kongres PEN-a u Dubrovniku pretvori u šminku hrvatske demokracije, Slobodan P. Novak pristao je na ''globusizaciju'' hrvatske kulture i politike
 
Vesna Kesić
 
Kad se čovjek nađe u središtu tako široke i opasne zavjere kakva je pokušaj internacionalne feminističke zavjere protiv svjetskog kongresa PEN-a u Dubrovniku, u podtekstu još i antihrvatske zavjere, dakako da osjeti potrebu da reagira. Kad su se u subotu 5. prosinca u svim većim nacionalnim dnevnicima i u informativnim emisijama Hrvatskog radija – da li i u regionalnim listovima? – pojavili tekstovi-izvještaji sa svjetskog kongresa PEN-a u Rio de Janeriu, gotovo identičnog sadržaja, ali različitih autorskih provenijencija (u ''Vjesniku'' bez ikakve naznake, u ''Slobodnoj'' s inicijalima N.V.K. u ''Večernjaku'' s punim autorskim potpisom Branke Kamenski), dakle te subote obuzdala sam svoj refleks da reagiram promptno. Odlučila sam postupiti u najboljoj tradiciji profesionalne korektnosti. Pričekati da se vrati jedini ovdašnji sudionki s mjesta događaja, književnik, prof. Dr. Slobodan P. Novak, predsjednik Hrvatskog centra PEN-a, i s njime o svemu otvoreno porazgovarati. Za javnost, dakako, jer se ''javni slučajevi'' jedino upornim, dosljednim i svestranim rasvjetljivanjem u javnosti mogu i razriješiti.
 
Otkazan intervju
 
Nakon što sam dva dana, opet jednom, otrpjela sumnjičave poglede susjeda i znanaca i u par navrata odgovorila na pitanje ''Kako ti je bilo u Riju?'', jer se iz smušenog dopisa površnim čitanjem moglo zaključiti da je subverzivna grupica tamo bila i osobno, u ponedjeljak, neposredno po njegovu povratku nazvala sam Slobodana P. Novka i, u dogovoru s redakcijom, predložila mu intervju za ''Slobodnu''. Sljedećeg dana, po objavljivanju teksta ''Dr. Prosperov i Mister Novak'', u kojem je Boris Dežulović, nakon nešto investigativnog novinarstva, ustanovio da tajanstveni dopisnik iz Ria koji veliča pobjede predsjednika Hrvatskog centra PEN-a nad opasnom međunarodnom zavjerom, nije nitko drugi doli dotični predsjednik glavom i perom (ili telefonom, svejedno), nazvao me je dr. Novak i otkazao intervju s obrazloženjem da on najprije mora odgovoriti na Dežulovićev ''drski napad''. Predložila sam da po izlasku njegova odgovora, ipak obavimo i dogovoreni intervju. Ispostavilo se, međutim, da je prof. Dr. Novak već dao intervju, i to za ''Nedjeljnu Dalmaciju''. Na moje inzistiranje da bi bilo profesionalno korektno, najkonstruktivnije, i inače, naprosto fair, stvari rasčistiti upravo tamo gdje su i najsloženije, u ''Slobodnoj'' i u razgovoru sa barem jednom od apostrofiranih osoba, prof. Dr. Novak obećao je da će se uskoro javiti i usput ponudio utješnu nagradu: posao u press-službi kongresa, ''gdje su nama sada potrebni najsposobniji''.
 
Kako prof. Dr. Novak do sada nije pismeno reagirao na Dežulovićev tekst, a u intervjuju danom ''Nedjeljnoj Dalmaciji'' po mom uvjerenju, nije odgovorio ni na jedno relevantno pitanje u vezi sa ''slučajem Rio'', čak mislim da je situaciju učinio još netransparentnijom, koristim se mogućnošću i uzimam sebi slobodu da mu se sva ona pitanja koja sam htjela postaviti u izravnoj komunikaciji postavim pismeno.
 
Izvještaj iz Ria
 
Pitanje prvo: Prof. Dr. Novak na kraju ipak nije objasnio kako je nastao izvještaj iz Ria? Kojih je informacija i interpretacija, unutar ''male memorije za tisak'' kako taj podulji tekst naziva, autor on, a kojih ''kolege iz tajništva Hrvatskog centra PEN-a''? Distinkcija nije nebitna, jer izaziva sljedeća potpitanja: a) je li pisac onih fragmenata teksta koji ga prikazuju kao hrvatskog sv. Jurja koji je sam svladao devetoglavu aždaju antihrvatske zavjere on osobno ili je to slobodna interpretacija ''kolega'' iz zagrebačke radionice, tajništva PEN-a? B) kakve je argumente iznosio delegat newyorškog centra PEN-a s namjerom da ''minira'' kongres u Dubrovniku te o čemu se točno dva sata  ''dugotrajno i vrlo mučno'' raspravljalo po odborima i kuloarima hotela ''Copacabana Palace''?
 
I unutar tog kompleksa po potpitanje: kako to da je ''dopisnik iz Ria'' našao za shodno u svom izvještaju kao udarnu informaciju iznese poimenično brojene ''slučajeve'' od ''Danasa'' do ''feministica'', kad moje međunarodne zavjereničke veze javljaju da se ta imena nisu javno spominjala na sjednicama odbora ili na plenarnoj sjednici, već su se po kuloarima razni izvještaji koji ih spominju, od Helsinki Watcha do napisa u ''New York Timesu''? Kome je, dakle, bilo stalo da se slučajevi koji se u Riu nisu pojavili na službenoj razini,  doznaju i tako proizvedu u Hrvatskom Anonimnom  dopisniku iz predsjednik hrvatskog PEN-a kolegi/ci iz zagrebačkog tajništva? I na kraju, što je, osim u izvještaju citiranih fraza, ''nešto manje od jednog sata'' govorio predsjednik hrvatskog PEN-a, i čime je konačno smirio uzburkane strasti i postidio i usamio newyorškog delegata i aklamacijom dobio kongres u Dubrovniku. Je li dostajalo općehumanističko, ljeporječivo koketiranje, opis dubrovačkih ljepota, pa čak i tragična sudbina samoga Grada, ili je gospodin Novak morao svjetski PEN uvjeriti u nešto?
 
Na primjer obećati da će Hrvatski PEN ubuduće i te kako zalagati za promicanje vrijednosti i principa iz Povelje PEN-a i drugih njegovih dokumenata, u prvome redu zaštite pisaca pred bilo kakvom vrstom progona i maltretiranja, zaštite ljudskih prava i slobode javne riječi? (U tom kontekstu, valjda i zaštite navedenih prava svih spomenutih ''slučajeva''. Prema mojim međunarodnim informacijama – a po te nije trebalo ići dalje od susjedne Slovenije, odnosno predsjednika Slovenskog centra PEN-a, čiju dobronamjernost ističe i sam predsjednik Hrvatskog PEN-a – gospodin Novak, da je dobio ''svoj'' kongres u Dubrovniku, morao je ekvilibrirati upravo na toj tankoj liniji hrvatske aktualne političe i kulturne prakse. Dapače, izjavljivao je da Hrvatski Pen u tom smislu već ionako mnogo poduzima. Tu počinje i drugi kompleks pitanja na koja bi Slobodan Prosperov Novak morao odgovoriti da bi budućem kongresu PEN-a u Dubrovniku osigurao legitimitet.
 
Pitanje do pitanja
 
To pitanje glasi: što je Hrvatski centar PEN-a, u vrijeme predsjednikovanja dr. Novaka uradio na promicanju i zaštiti bilo koje od samo četiri točke Povelje međunarodnog PEN-a? Krenimo redom. Prvi članak Povelje (kao da je pisan za nemile događaje u nas) glasi: Književnost, iako podrijetlom nacionalna, ne poznaje granice i treba ostati zajednička vrijednost među narodima, unatoč političkim i međunarodnim preokretima. Što su, dakle, Hrvatski PEN i njegov predsjednik osobno uradili da se književnost drugih južnoslavenskih naroda, uključujući srpsku, ne ignorira, nerijetko demonizira, biva predmetom šovinizma i nacionalne mržnje, zajedno sa svim predstavnicima tog naroda? Što su uradili u vezi s čudnom uputom Ministarstva kulture hrvatskim knjižnicama i knjižničarima u vezi s drugim južnoslavenskim književnostima? Oko tih uputa održavaju se savjetovanja širom Hrvatske, jer ni samim knjižničarima nije sasvim jasno što bi sa srpskom književnošću trebali uraditi: strpati je u podrume, možda spaliti, ili samo malo pomicati po policama. Isto pitanje odnosi se na drugi članak Povelje: U svim okolnostima, a osobito u ratno doba, umjetnička djela koja su baština cijelog čovječanstva moraju ostati izvan nacionalnih i političkih strasti. Ukoliko su nešto i uradili, ispričavam se što mi je imformaijca promakla, ali ni njihovo oglašavanje zacijelo nije bilo dovoljno glasno i upečatljivo.
 
Treći članak Povelje PEN-a: Članovi PEN-a trebaju u svako doba upotrijebiti sav svoj raspoloživi utjecaj u prilog boljeg razumijevanja i uzajamnog štovanja među narodima: Oni se obavezuju učiniti sve što mogu da rasprše rasnu, klasnu ili nacionalnu mržnju, te podrže ideal jednog čovječanstva što živi u miru i jedinstvenom svijetu. Članak, kao cjelina PEN-ove Povelje može u ovom trenutku zazvučati i naivno i idealistički, ali tragedija je svih onih koji na nju cinično odmahuju, brutalno je krše, kao što je i problem S.P. Novaka, to što se ona održala svim kontradikcijama realiteta – ratovima, međunarodnim krizama i napetostima – unatoč. Za sada ostraje ideja vodilja i moralna obaveza, u najmanju ruku onih koji bi da budu članovi PEN-a, da priređuju njegove kongrese. Što su dakle Hrvatski PEN, njegov predsjednik i najveći dio pojedinačnih članova uradili u skladu s njome? Mnogi – mnogošto upravo suprotno.
 
Članak četiri: PEN zagovara načelo nesmetanog širenja misli u svakom pojedinom narodu i među svim narodima, a njegovi se članovi obavezuju na oporbu svakom obliku gušenja slobode izjašnjavanja u zemlji ili zajednici u kojoj pripadaju. PEN se izjašnjava za slobodno novinstvo i suprotstavlja se samovoljnoj cenzuri u doba mira. Pitanje hrvatskom PEN-u i njegovom predsjedniku: koliko puta i gdje su se u posljednje dvije godine oglasili u vezi s već notornim primjerima gušenja ne samo slobodnog novinstva nego novinstva uopće u Hrvatskoj? O suptilnom problemu samocenzure (konformizma, karijerizma itd. Da i ne govorimo. Članak 4. dalje glasi: PEN vjeruje da neizbježan napredak svijeta prema sve uređenijem političkom i gospodarskom poretku čini prijeko potrebnom kritiku vlada, uprava i institucija (dakle i PEN-a, op. V.K.). S ovim dijelom povelje u vezi, predsjednik Novak morao je razuvjeriti PEN-ovu međunarodnu publiku da je Hrvatski centar PEN-a ''sluga hrvatskoj vladi''. Da li je gospodin predsjednik pri tome istu javnost obavijestio da je nedavno delegacija Hrvatskog PEN-a posjetila predsjednika Tuđmana i zamolila ga za visoko pokroviteljstvo nad Kongresom u Dubrovniku? To, dakako, ne izlazi iz protokolarnih konvencija, ali do sada nije primijećeno da je Hrvatski PEN, koristeći se svojim ugledom i utjecajem, dr. Tuđmanu uputio bilo kakav apel u vezi s katastrofalnim stanjem medija i slobode javnosti u Hrvatskoj. A takvom stanju nekim je svojim izjavama i sam pridonio. Koliko je poznato, među visokim pokroviteljima Kongresa bit će i gospođa ministrica Vesna Girardi-Jurkić, žena koja stoji iza svih sumnjivih uputstava kulturnog ministarstava i koja je svojom izjavom da Srbi u Hrvatskoj ne bi smjeli predavati hrvatski jezik prekršila svaki pojedinačni član, svaki zarez i cjelinu Povelje PEN-a, kao i sijaset drugih svjetskih konvencija o ljudskim pravima, toleranciji i protiv rasizma!
 
A budući da sloboda podrazumijeva i dobrovoljnu suzdržljivost, ide dalje članak 4., članovi su dužni suprotstaviti se takvim opačinama slobodnog tiska kao što su objavljivanje laži, hotimične krivotvorine, te iskrivljavanje činjenica bilo u političke, bilo u osobne svrhe. Kraj Povelje.
 
Kršenje Povelje PEN-a
 
Primjeri i situacije u kojima predsjednik, Hrvatski PEN u cjelini, niti njegovi pojedinačni članovi u principu, nisu reagirali u skladu sa svojom PEN-ovskom obavezom daleko bi nadmašili opseg ovoga članka i njegove ambicije. Ti su primjeri ionako, iako tek manjim dijelom, navedeni u svim onim izvještajima kojima je umalo ''miniran'' Kongres u Dubrovniku.
 
Ipak, evo tek nekoliko slučajeva iz bliskog iskustva. Smatra li, na primjer, gospodin predsjednik Hrvatskog centa PEN-a da baš nikako nije imalo smisla reagirati kad su mediji čerečili Jelenu Lovrić zato što je pisala u beogradskom ''Vremenu'' ili Slavenku Drakulić (članicu Američkog PEN-a) Radu Iveković i Dubravku Ugrešić (članicu Hrvatskog PEN-a) kad su pisale po svjetskoj štampi? A sve četiri točke Povelje u tim su slučajevima sasvim jasne: autorice su ih poštivale, a pomahnitala ''javnost'' i članovi PEN-a svojim nereagiranjem kršili.
 
Smatra li dalje gospodin da debilni serijal Stipe Čučića u Forumu ''Slobodne Dalmacije'' u kojem  u tri nastavka svojim traljavima i nevještim sociološko-političkim elipsama i dedukcijama ''dokazuje intelektualnu i duhovnu vezu između ono malo nezavisne hrvatske štampe i Slavenke Drakulić s jedne strane i jugo-srbo-komunističko-četničko-armijskih ''pozicija'', ali i krugova s druge, ne zaslužuje barem neku intelektualnu reakciju u ime članaka 3. i 4. Povelje PEN-a? U najboljoj šuvarovskoj tradiciji Čuić tamo zaziva političke konzekvencije kakve su pokojni ''Danas'', na tragu takvih razmišljanja, već i zadesile, on tom masakru sada pokušava dati i intelektualni alibi. Ili, najgrublji falsifikat Milana Ivkošića kojim je u državnom tabloidu mene optužio za kvislinštvo i kolaboraciju s okupatorom?
 
Dakako da ni PEN ni časni predsjednik ne mogu reagirati baš na svaki slučaj, no nisu li to trebali uraditi bar jednom? Možda načelno? Slaže li se predsjednik PEN-a s Ivkošićem da su trenutačno najopasniji neprijatelji Hrvatske borci za slobodu javne riječi? Ako ne, zašto to nije na vrijeme jasno i glasno rekao?
 
Dakako, nisu to zakazali samo PEN i njegov predsjednik, već i mnogo presudniji segmenti državno-političke infrastrukture. Tako će jedan ''nezavisni'' sud prihvatiti optužbu javnog tužioca i na kraju osuditi Jelenu Lovrić zato što je rekla da stanoviti državni činovnik ima nadimak ''Mr. Deset posto'', ali će drugi ''nezavisni'' sud odbiti moju privatnu tužbu protiv Ivkošića za mnogo goru klevetu.
 
Mogu se složiti sa S.P. Novakom da ''kad jedan od ponajboljih hrvatskih kniževnika'' Antun Šoljan u ''Die Zeitu'' napiše kritiku, onda se tu ne radi o progonu knjižvnice, niti ima potrebe da se njeno ime stavi na listu ljudi koji ovdje imaju problema s državom i politikom, jer bi to, kako kaže u ''Nedjeljnoj'' S.P.N., bila – zamjena teza. Ali što ćemo kad o tekstu D.U. u prljavom malom glasniku vladajuće stranke ''kritiku'' napiše jedna od ''Tea Binz'' (pod navodnicima, zbog suda) hrvatskog novinarstva, Hloverka Novak-Srzić i kad ''kritika'' – po običaju pisana naslijepo, jer se optuženi tekstovi nikada ne prevode – i nije kritka, nego denuncijacija puna aluzija na Dubravkinu nacionalnu pripadnost. Ili kad druga samodeklarirana mrziteljica Srba koja svoje tekstove pravi od ljudske kože (kao Tea Binz širmove za lampe u njemačkim logorima) Tanja Torbarina u ''Globusu'' spominje ''tanki vrat Milorada Pupovca''? Što je prva asocijacija na tanki srpski vrat? Mogu li se tome dosjetiti časni članovi i funkcionari Hrvatskog PEN-a, hrvatskih književnika i sveukupne hrvatske akademske i intelektualne javnosti (koji nikada u takvim slučajevima nisu reagirali) prije nego što sruče svoj patriotski gjnev na Dubravku Ugrešić, Radu Iveković, Slavenku Drakulić? Ili je i tu riječ o – zamjeni teza?
 
Neiskreno, nepošteno 
 
Zamjena teza je u stvari metoda kojom se Slobodan P. Novak služi u intervjuu ''Nedjeljnoj Dalmaciji''. On nije, kao što bi se moglo očekivati od odgovornog predsjednika jednog PEN-a, relevantnim odgovorima razriješio još niti ''slučajeve'' koje je poslao iz Ria (ili su stvoreni u njegovu uredu u Zagrebu, tko to više zna), a već je prionuo proizvodnji novih.
 
Nakon njegova intervjua, naime, uz slučaj ''Feral'' postoji i slučaj Dežulović pojedinačno, mangup koji se nezasluženo, gura na čudan status disidenta, a piše u 100.000 primjeraka (ali pod kojim uvjetima, je li g. Novak prozborio koju o tome?). A ni disidenti više nisu što su nekad bili. Kao da se i S.P. Novaku potkrala neka jugonostalgija. Lako je bilo zauzimati se za disidente u sistemu koji nije pretendirao na klasičnu građansku demokraciju, ali što ćemo kad se disidenti odjednom pojave u demokraciji i slobodi, gdje im nikako nije mjesto? Izgleda da tada ne preostaje ništa drugo nego inteligentno braniti režim i vladajuću elitu koja, eto (još), ne trpa u zatvore. (Doduše ''demokratski'' ne da domovnice, no to je drugi problem, očito izvan sfere književno-kongresnih interesa S.P. Novaka.) Kako, dakle, predsjednik uglednog međunarodnog udruženja u Hrvatskoj brani poredak? Zamjenom teza, aluzijama, stanovitom dozom perfidije i po običaju dvostrukim standardima: jedni su za po doma, drugi za po Riu. Tamo ljudska prava i sloboda javne riječi, ovdje hinjeni disidenti. I još jednim u nas učestalim književno-politikanstkim postupkom, ali ne baš očekivanim iz središnjice PEN-a; G. Novak, naime, čim je dezavuirao navodne hrvatske disidente ( i denuncirao nekog mladog pjesnika što se usudio od PEN-a zatražiti pomoć), skače u Srbiju i povlači paralelu: Tamo nema disidenata, jer se oni ne tužakaju, a mi tužakamo, pa smo onda, zna se što, izdajice domovine i zavjerenici protiv njegova kongresa koji, doduše, ne možemo minirati, ali ipak kvarimo image Hrvatske što bi za kongres moglo biti opasno. No g. Novak zaboravlja notornu činjenicu s kojom se vjerojatno slaže, da u Srbiji nema demokracije. Ali kako to da onda nema disidenata? Vrlo važno, glavno da je povučena paralela.
 
Da, gospodin predsjednik zapleo se kao pile u kučine i iz toga se pokušava izvući istim onim metodama koje su hrvatsku javnost tako temeljito opustošile: on igra nekorektno, neiskreno, nepošteo, kalkulantski. I vjerojatno sebe drži dobrim političarem. Stilistički, potpuno je u skladu s vladajućom hrvatskom politikom. A iza svega ostaje pustoš, nesigurnost, strah i intelektualna korumpiranost hrvatske javnosti. Na kraju, za sve će ionako biti kriva nova grupa žrtvenih jaraca, ako treba, ovoga puta i iz visoke politie: Jurica, Krpina, Vukojević, Vrdoljak. O njima, nakon što ih je već nagazio i moćni policajac Manolić, odjednom i predsjednik PEN-a ima što reći.
 
Jedno od pitanja koje sam htjela postaviti g. Novaku bilo je: Da može birati, što bi radije postao: hrvatski ministar kulture ili predsjednik svjetskog PEN-a? Vjerojatno oboje.
 
Domaći epilog...
 
I na kraju, slučajevi proizvedeni u Riu dobivaju svoj autentični epilog (ili tek međučin?). Nakon anonimnog izvještaja i njegove dorade u zagrebačkoj središnjici PEN-a, krenula je i anonimna linčerska lavina; Anonimni antifeministički pamflet u ''Večernjaku'', još jedna anonimna denuncijacija Dubravke Ugrešić i, dakako, čitav pogrom u ''Globusu''. Zar je predsjednik Hrvatskog centra PEN-a mislio da do toga neće doći? Valjda nešto znade i o onome što Hanna Arendt naziva performativnom snagom govora, govor izaziva stanovite konsekventne čine. To što ''Nacionalni tjednik Globus'' kao što nije u stanju prebrojati brodovlje Šeste flote u Jadranu, nije ni sada u funkciji ''korektnog linča'' sposoban navesti točne ''kompromitantne'' podatke, ne igra više nikakvu ulogu u ovom ludilu. (Pa tako, niti je moja mama bila ''šefica ženskog KPD-a'', niti mi je otac bio diplomat, niti sam po nacionalnosti Hrvatica, odnosno jesam, ali za Globusove primitivne potrebe puno bi bilo bolje da su iščeprkali činjenicu da se, u stanovitim okolnostima ''nacionalno ne izjašnjavam'', a za vrijeme rata nisam bila ni u Austriji ni u Sloveniji.)
 
Lavina koju su dr. Slobodan i mr. Prosperov pokrenuli svojom izvjestilačko-predsjedničkom djelatnošću nezadrživo je krenula. Zabrinuti isključivo za promociju Hrvatske i svojega kongresa, oni već odavno nisu napravili apsolutno ništa da je zaustave. Vrlo je opasna, možda će pomesti i njih.
 
Smatra li predsjednik Hrvatskoga PEN-a da, unatoč svemu, treba održati kongres u Dubrovniku i ići tamo da bi se, kao što je isticao u Riu, branila i obranila ljudska prava, dostojanstvo i sloboda pisane riječi? Ako smatra, ja sam ga spremna podržati. Predlažem mu stoga sljedeće: Da što prije u Hrvatski centar PEN-a uz Dubravku Ugrešić koja je već članica primi Jelenu Lovrić, Radu Iveković, Slavenku Drakulić, mene i još neke naše kolegice ''istomišljenice''. Na osnovi čega postavljam taj naizgled prepotentan zahtjev? Na osnovi toga što sam potpuno uvjerena da je sav naš javni rad i kulturni angažman uvijek bio u duhu Povlje PEN-a  i u skladu sa svim njenim principima, te da je nikada, baš nikada nismo svjesno dovele u pitanje, niti prekršile. Kad nas prime, mi ćemo odmah osnovati žensku (''feminističku'') sekciju PEN-a. To je, kao što je S.P.N. dobro znade, jedan od najcjenijih i najutjecajnijih ogranaka ugledne međunarodne organizacije (ima ju već i Kurdski PEN). Djeluje potpuno autonomno i nezavisno od ''muškog'' PEN-a i štiti i promovira osim univerzalnih ljudskih prava i književnih interesa i neka specifična ženska. Upravo ona koja se trenutačno u Hrvatskoj nemilice krše.
 
Od Tuđmana do Dežulovića
 
Inače, kako su stvari krenule, Hrvatskom PEN-u i njegovu predsjedniku moglo bi se uskoro, još i prije Kongresa u Dubrovniku, dogoditi da dobiju žensku sekciju u egzilu (izbjeglištvu, emigraciji). A to, je li, također ne bi baš koristilo njihovom imageu. No kako mi nismo ni seksistice ni ženske šovinistice, iznimno ćemo omogućiti feralovcima, kao i drugim muškim piscima, esejistima i pjesnicima koji to požele, da nam se pridruže. Vjerujem da bi u tom slučaju S.P. Novaku moglo poći za rukom da pripremi kongres kakav zahtijeva svjetski PEN, tvrdi sam da želi, a zacijelo bi koristio i Hrvatskoj. Bio bi to kongres na kojem ima mjesta za ''dijapazon od Franje Tuđmana do Borisa Dežulovića'' (S.P.N.), ali koji bi ipak puno više pripadao Dežuloviću.
 
Ako Hrvatski PEN i njegov predsjednik nemaju snage da prihvate ovu ponudu, bit će to indikacija da dubrovačkom Kongresu prijeti pretvaranje u jeftinu šminku na hrvatskoj demokraciji i bestidno žderanje jastoga u Gradu i Republici kojima, umjesto euforije olakšanja i zanosa obnove, kakvi obično uslijede nakon prestanka rata (pogotovo ratne pobjede), vlad kolaps socijalnih, emocionalnih i duhovnih struktura; umjesto internacionalizacije, ''globusizacija''. A gospodin predsjednik dokazat će da je, za razliku od legendarnog blefera Ostapa Bendera stigao u Rio, ali se iz njega zbilja vratio kao dr. Slobodan, Mister Prosperov i Ostap B. Novak.