Refleks "jata" i nuklearna bomba

 

Večernji list, 15. prosinac, 1992., str 4.
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
 
REFLEKS "JATA" I NUKLEARNA BOMBA
 
 
Milan Ivkošić
 
"Slaže li se predsjednik PEN-a s Ivkošićem da su trenutačno najopasniji neprijatelji Hrvatske borci za slobodu javne riječi?" - pita u "Slobodnoj Dalmaciji", u polemici s predsjednikom Hrvatskog PEN-a Slobodanom P. Novakom, ljutita Vesna Kesić, feministica, ovih dana zajedno sa svojim supatnicama i supatnicima, često spominjana u povodu izvještaja sa svjetskog kongresa PEN-a održanog u Rio de Jaineru. Sjeća se usput Kesićka kako sam je u ovom listu "optužio za kvislinštvo i kolaboraciju s okupatorom", te kako je sud odbio njenu privatnu tužbu protiv mene, a prihvatio tužbu protiv jedne njene kolaboracionistice.
 
Nedavno sam objavio knjigu svojih novinskih tekstova pisanih u posljednje tri godine, ima ih četrdesetak, objavljeni su u šest listova, među ostalim i u pokojem Kesićkinom "Danasu", a nema ni jednog jedinog u kojem se nisam bar "očešao" o hrvatsku vlast, da ne govorim o onima u kojima sam je, kako se to znalo reći i "rušio", u ponekim i kao "borac za slobodu javne riječi". Pokadšto su moji tekstovi – kad bi im se svidjeli- rado citirali i listovi koje V. Kesić jako voli, a cijeli jedan tekst prenijela je "Slobodna Dalmacija", zacijelo ne zato da se omili hrvatskoj vlasti, i zacijelo ne kao dokaz gašenja slobode javne riječi. Kad je prestao izlaziti "Danas", zažalio sam nad njim na cijeloj stranici "Hercegovačkog tjednika", jedinog lista u kojem sam tada pisao. Istina, nisam zažalio za njegovim jugokomunizmom, nego za novinama. Nisam prešutio ni optužnice protiv novinara, govorio sam protiv tih optužnica na Hrvatskom radiju i pisao u novinama, opet na svoj način, to jest istakavši svoje neslaganje s jugokomunističkim novinarstvom.
 
Bezuvjetno hrvatstvo
           
Što kraj svega toga u meni ne valja? Ne valja što mislim da se u posljenja dva stoljeća u Hrvatskoj nikad nije pisalo i govorilo tako slobodno kao u poslijednje tri godine. Osim toga, ja sam Hrvat bez obzira na okolnosti, a ona to u "stanovitim okolnostima" nije. Što god mi bilo tko kao novinaru i političkom građaninu učini u Hrvatskoj, nekad neću tražiti ni američku, ni francusku, ni ni britansku, ni njemačku zaštitu, ali ću iskoristiti sve mogućnosti u demokratskoj Hrvatskoj da kažem ili napišem što mislim. Zašto ne bih tražio ničiju zaštitu? Zato što mi je nitko ne bi bezuvjetno pružio, a na uvjete ne pristajem. Udoticaju sa svjetskom politikom – svaki svjetonazor, svaka poetika i svaka osjećejnost kojoj u vremenu u kojem se odlučuje o sudbini Hrvatske bezuvjetno hrvatsvo nije polazište, za mene je izdaja. Jer ograničavenim ciljevima podređuje bezgraničnu vrijednost domovine, što će reći da ta domovina smeta kao činjenica, a ne kao stega. Zapad i njegove slobode za mene ne znače ništa sve dok hrvatska država nije slobodna, jer sve svoje slobode Zapad izvodi iz postojanja svojih slobodnih i zaštićenih država. A glavni uvjet Hrvatska je ispunila- bili su to izbori. Sve slobode, pa i novinarske, koje ne poštuju rezultate tih izbora, po njima sastavljen Sabor, i u tom Saboru donesene zakone koji uređuju vlesničke odnose, dakle i vlasničke odnose u novinama, nisu slobode, nego napadi na slobode. Tužakanjem Hrvatske svijetu koje niječe te zakone ne teži se zakonskim slobodama, nego se Hrvatska nastoji pokazati kao nelegalna država. Tko uz pomoć nekog iz inozemstva, a takav ne može biti nego "u stanovitim okolnostima" anacionalan, nastoji Hrvatskoj nametnuti slobodu koja nije proizašla iz izbora, Sabora i zakona niječe upravo ono što Zapad zahtijeva od Hrvatske da bi je kao demokratsku prihvatio.
 
Frazerski naboj mržnje
 
Izvan poštovanja zakona sloboda je apstrakcija, u kojoj V.Kesić može napisati kako tvrdim "da su trenutačno najopasniji neprijatelji Hrvatske borci za slobodu javne riječi". Tako ona slobodno interpretira moje riječi, a moguće je da tu njenu slobodnu interpretaciju – i mnoge druge- netko u inozemstvu prihvati kao istinu. No ako taj netko, zajedno s Kesićkom, odbija prihvatiti moje mišljenje da da tom slobodnom interpretacijom ona guši slobodu javne riječi, a uz to taj netko ima nuklearnu bombu,očito je da sam bez argumenata, jer ja nemam nuklearnu bombu. Kako sam godinama pokušavao opismeniti Vesnu Kesić, još od 1975. godine, a ona je to nagonski odbijala (tko gramatiku ne može podnijeti kao prvi uvjet slobode novinarstva i nije novinar ali može biti planetarni provokator), ostaje mi tek reći da je spoj silne ambicioznosti i još silnije nepismenosti na kraju morao potražiti svjetski moćnu zaštitu. Tom mucanju, prepunom birokratskih i ljevičarskih poštapalica koje ga razotkrivaju kao određenu volju za moći maskiranu slobodarstvom ("unutar tog kompleksa", "naći za shodno", "stvari rasčistiti upravo tamo gdje su najsloženije", "situaciju učiniti još netransparentnijom", "hrvatska aktualna politička i kulturna praksa", "intelektualna korumpiranost hrvatske javnosti", "reagirati promptno", "uporno, dosljedno, svestrano rasvjetljavanje u javnosti")- dakle tom frazerskom naboju mržnje prema hrvatskoj gramatici, od svih američkih vrijednosti za koje znam zaštita može biti samo naboj nuklearne bombe.
 
Ako Vesna Kesić spočitava svojim protivnicima "sklad s vladajućom hrvatskom politikom", značili to da ona u inozemstvu traži zaštitu u neskladu s tamo vladajućom politikom? Ako pk nije tako, očito je da s tamošnjom vladajućom politikom želi nauditi hrvatskoj vladajućoj politici, ali njen udio u toj međunarodnoj pakosti ostat će jednako marginalan kao što je za svijet interesa marginalno značenje njenog "slobodarstva", i "slobodarstva" njenih prijateljica i prijatelja sve dok se ta marginalnost zbog nekih interesa ne pomakne u središte pažnje.
 
A kad dođe u središte pažnje, a to hrvatske feministice veseli, eto dokaza da su zbog zaštite svog nesnalaženja u refleksu "jata", u razlikovanju slova "č" i "ć", u upotrebi padeža...spremne izazvati treći svjetski rat. Zaključak logičan, povod marginalan. Ali i novinari i čitatelji ponekad su prisiljeni na zabavu koju povod zabave ne zaslužuje.