Uklete Holanđanke siluju Hrvatsku

 

Večernji list, 2. ožujak, 1993.
TKO I KAKO STVARA ANTIHRVATSKU ATMOSFERU U SVIJETU

UKLETE HOLANĐANKE SILUJU HRVATSKU

Dunja Ujević

Prvo je pravilo feminističkog lobija: lagati! Kada vas otkriju, zgoditak je ionako postignut – demanti nikad nema snagu klevete.

Evo prokušanog recepta: šokirajte Vijeće Europe letkom u kojemu ćete tvrditi da je Zagreb pretvoren u laboratorij za sustavno silovanje Hrvatica i Muslimanki. Kada Vijeće Europe zastane s primanjem Hrvatske u svoje članstvo da bi pogledalo o čemu se radi, pričajte kako je primanje Hrvatske u Vijeće Europe odgođeno zbog njezinog lošeg imidža u svijetu.

Opisujući u jednom poglavlju "Knjige smijeha i zaborava" češku intelektualnu elitu kako "sretno spava u sigurnom i čvrstom sovjetskom zagrljaju". Milan je Kundera svoje sugrađane podijelio na tankoćutne i ostale. U toj ironičnoj podijeli kojom oslikava dva tipa ponašanja ljudi u vrijeme okupacije pisac je atribuciju tankoćutnosti pripisao onoj vrsti koju svako moralno propitivanje situacije iritira, jer bi već priznanje upitnosti značilo i obavezu osobnog moralnog opredjeljivanja. Ostali su – ostali. Narod.

Imal li ta sjajna Kunderina slika ikakve veze s današnjom Hrvatskom? I te kakve.

Žal za kolijevkom

Onaj dio hrvatske intelektualne elite koji je "sretno spavao u sigurnom i čvrstom jugoslavenskom zagrljaju" bio je tankoćutan i onda i sada. Jedino što je danas ta tankoćutnost promijenila oblik pa je iz slatke uspavanosti građanskoga konformizma, potaknuta nepodnošljivom promjenom, prešla u potpunu izgubljenost, bijes, ludilo.

Neizbježna članica putujuće ekipe neprilagođenih činjenici da su grubo izbačeni iz jugoslovenske kolijevke, koja danas luta svijetom pronoseći "strahote nove Endehazije" jeste i Dubravka Ugrešić. Njen poslijednji prilog predstavljanju Hrvatske u svijetu jest članak što ga je znamenita spisateljica objavila u "Die Zeitu" 22. siječnja ove godine pod naslovom "Sve samo ne smrt". Cjelokupnu atmosferu članka o prilikama u Hrvatskoj opisuje sam naslov, no, nevolja je kada se spisateljica, ponesena silinom literarnog i antihrvatskog naboja, dotakne činjenica koje se mogu provjeriti ili koje demantiraju neke druge činjenice. No kada do toga dođe, cilj je ionako postignut – ako i demanti pobije klevetu, nešto će od nje uvijek ostati.

Dubravka će Ugrašić tako povjeriti  "Die Zeitu" kako je prisiljena svog omiljenog pjesnika Ivana Gorana Kovačića skrivati u regalu. Jer, u današnjoj Hrvatskoj opasno ga je voljeti javno. Zatim će opisati strašne neugodnosti što ih je doživjela u policijskoj stanici u Zagrebu kada je htjela izvaditi osobnu kartu. Maltretiranje je kulminiralo kada je službenik inzistirao da gospođa Ugrešić kaže koje je nacionalnosti, i kada nije htio prihvatiti njeno opredjeljenje da je ona "ništa". (Otkud joj uopće obraz da traži državljanstvo?)

Ni Dubravkinoj mami nije lako. Ona se više ne usudi ući u mesnicu i kupiti meso, nakon što je više pua u svinjetini pronašla – prstenje i narukvice!

Kada je riječ o osobnoj karti – nevolja je u tome što u obrascu koji se pri tome isunjava uopće nema rubrike o nacionalnosti. No, Bože moj, kao da će to Nijemac provjeravati!

A što se tiče prstenja – ako bi gospođa mama bili ljubazni pa nam rekla gdje je ta mesnica?

Ženska lista nadrealista

Šalu nastranu Švicarsku je netom preplavio letak u kojem udruženja pod imenom "Ženska lista" iz Basela zahtjeva hitnu pomoć za Hrvatsku. Jer, kažu: U Hrvatskoj se pripremaju zakoni po kojima će žene biti upotrijebljene kao "strojevi za rađanje" radi "povećanaja etničkog rasta". U tom cilju zabranit će se abortus, a žene će sustavno biti udaljavane s posla. Zatvaraju se jaslice, a putem poreza i "drugim mjerama" svaka će žena koja je fiziološki sposobna za reprodukciju "biti prisiljena roditi barem troje djece". "Zabranit će se razvod braka, supružnicima koji imaju malodobnu djecu". I napokon "U Zagrebu koji se nalazi u neposrednom ratu, žene se svakodnevno po nekoliko puta siluju. Napada ih se na ulicama, a one koje se suprostavljaju, bivaju ubijene, odnosno zaklane nožem". Slijedi zaključak "U sjeni rata rata događa se seksizam, a Muslimanke, žrtve silovanja, silovane su u Zagrebu!"

Ovaj letak proslijeđen je navodno i Vijeću Europe i premijeru Hrvoju Šariniću. Njegove autorice tvrde da imamo u ruci nacrt "rasnih zakona" kojima će Hrvatska vlada uskoro legalizirati ove zločine, ali na traženje hrvatske ambasade u Švicarskoj da ih predoče, to, dakako nisu htjele.

Ono što je najzaniomljivije iz djelatnosti švicarske "Ženske liste" na čijem je čelu Barbara Thurncher, i čije su članice nastupile nedavno na skandaloznome svjetskom summitu žebna u Zagrebu s plakatom da "silovanje nije pitanje nacionalnosti", jest to tko im je izvor informacija o prilikama u Hrvatskoj? U njihovu memeorandumu stoji da je to "Autonomna ženska kuća" iz Zagreba, kojom rukovodi naše gore list, gđa Nela Tolle. Riječ je o udruženju osnovanom 1998. kao S.O.S. telefon, koji se početkom rata rascijepilo zabog dijemetralno različitih političkih pogleda članica. Pripadnice S.O.S. telefona, koje to i danas rade, stale su uz Hrvatsku, dok je grupa koju vodi gđa. Tolle, istodobno sa zbrinjavanjem ugroženih žena, pokrenula i antiratnu kampanju na načelu o "podjednakoj krivnji svih strana".

Otrov kao hrana

Na to stajalištu "brifirano" je i baselsko žensko udruženje koje, opet ima potporu "Švicarskog vijeća za mir" koje upravo organizira "jugoslavensku antiratnu akciju". Dakako, pod motom da ni jedna strana na području bivše državer nije nevina. Svoj izvor informacija oni, pak, obznanjuju listom svojih "vanjskih suradnika". Na popisu su tako: Vladimir Malogajski, Hamdija Demirović, Sonja Licht, Mirko Tepavac, Slobodan Blagojević, Gorka Stojanović, Marko Oršolić, Vlatka Krsmanović, Staša Zajović, Jelena Lovrić i Ana Davičo. Medijsku potporu cijeloj antihrvatskoj kampanji u Švicarskoj koja ispravno računa na neupućenost tamošnjih ljudi, daju Slavenka Drakulić nastupajući na radiju i Dzbravka Ugrešić, koja će na tri stranice tamošnjega "Femineea" ponoviti sve što je već ispričala u "Die Zeitu".

Čudna je zemlja ta Hrvatska. Koliko obična, toliko posebna, no vjerovatno jedinstvena po količini mržnje koju je iznjedrila, koju je othranila, i uz koju je, mimo svih zakona prirode, još živa.

Doista, gdje se to još vidjelo, gdje je to još običaj da odredi "ukletih Holanđana" lutaju svijetom sipajući otrov po vlastitoj zemlji?

Pitanje je, međutim, koliko su nam tankoćutni opasni? Opasni jesu, ali ne sudbinski i Svijet, istina, sluša to što govore jer govore to što on želi čuti, ali im ne vjeruje, i ne poštuje ih. Kantonizirana će Švicarska rado hraniti svoj narod pričom o stahotama koje se događaju kada se takva jedna država raspadne. Ali, trebalo bi vidjeti kako bi se postavila prema svome državljaninu koji bi po svijetu pronosio glas kako je ta zemlja oaza primitivizmau kojoj se na kraju 20. stoljeća raspravlja o pravu glasa za žene.

Zato, bez brige, stići ćemo mi i u Vijeće Europe. Napokon, stigosmo i u MMF, i u Svjetsku bamku i drugdje gdje su nas našijenci najavljivali kao odrpance koje na ulazu treba zaustaviti jer nisu odjenuli civilizacijski frak. Pustiše nas valjda jer su nas pogledali i vidjeli da ipak nije tako.

No, tankoćutni mogu postati stvarno opasni tek kada nam postanu alibi. Kada mi ostali umislimo da smo idealan narod, pa da su nam za sve što krivo pođe krivi oni, ili, u svakom slučaju, oni ili netko drugi. No, to je je već priča o domaćem terenu.