Ispovijed hrvatske vještice

Nedeljna Dalmacija, 5. svibnja 1993, Prvo lice, str 24-25.
PET ŽENA U HRVATSKOJ – SLAVENKA DRAKULIĆ, RADA IVEKOVIĆ, VESNA KESIĆ, JELENA LOVRIĆ I DUBRAVKA UGREŠIĆ – PROGLAŠENE SU VJEŠTICAMA I SPALJENE NA MEDIJSKOJ LOMAČI, ŠTO JE U SVJETSKOJ JAVNOSTI IZAZVALO PRILIČNU SABLAZAN. OVO JE PRIČA JEDNE OD NJIH, NARUČENA OD ''THE WOMEN'S REVIEW OF BOOKS'' IZ BOSTONA KOJU OBJAVLJUJEMO UZ ZNANJE AUTORICE

ISPOVIJED HRVATSKE VJEŠTICE


Naravno da se bojim, naravno da sam užasnuta i tužna zbog onoga što se događa ljudima i zemljama moje bivše domovine. U njoj sam prvi put postala vještica, a rane traume su tzv. formativne traume i nikada se ne zaboravljaju. Neki to nazivaju ''jugonostalgijom''

Vesna Kesić

Gotovo u četdeset i petoj i konačno vještica! Jer, kad bolje razmislim, nikada ništa drugo nisam ni željela biti. No, kako mlade vještice još nisu sasvim emancipirane, u ranom djetinjstvu te su se fantazme javljale u nekom drugom, socijalno prihvatljivom obliku. Sjećam se da je jedan od mojih prvih odgovora na pitanje ''Što ćeš biti kada odrasteš'' odlučno glasio: ''Stjuardesa!'' Sanjarila sam o putovanjima u veliki nepoznati svijet, gradove poput New Yorka, Berlina, Londona, o egzotičnim zemljama i susretima sa zanimljivim ljudima. Zacijelo, neki muški psihijatar otkrio bi u tim djevojačkim čežnjama želju za letenjem (prema Erici Jong – nedostatak straha od seksa) i skrivenu želju da se napusti obitelj, dom i pleme.

U sljedećoj fazi socio-libidinalnog sazrijevanja počela sam maštati o moru. Htjela sam biti kapetanica na velikom prekooceanskom brodu. No, ubrzo sam se morala suočiti s najmanje dvije zapreke: ideja se nije svidjela mojoj bivšoj okolini, a šira mi je bila još nesklonija. U to vrijeme djevojke nisu primali u pomorske škole. Poslije, kad su im vrata i tog komadića muškog carstva ipak otvorena, jasno im je dano na znanje da žene ipak neće moći ploviti. One će raditi u brodskim kompanijama i u lukama, zbrajati račune, ispračati i dočekivati brodove i mornare. Baš kao i moja baka. Kako dosadno! Unatoč svemu – žena na brodu donosi nesreću – kaže jedna stara maritimna poslovica.

Tako sam odustala od svojih romantičnih snova o letenju i plovljenju i odlučila postati liječnica. Vjerojatno je riječ bila o onoj ''urođenoj'' potrebi žena da budu korisne, pomažu bližnjemu svome, liječe njegovo tijelo i dušu. Liječenje svega i svačega najstarije je žensko zanimanje. Na kraju, završila sam na Odsjeku za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Do tada sam već vrlo dobro iskusila da sam drugačija, vještica, iako se to još ni samoj sebi nisam usuđivala priznati. A vještice su oduvijek pokazivale interes za ljudske duše.

Slučajna novinarka

Na poznatoj Zagrebačkoj školi psihologije, nekoj čudnoj mješavini devetnaestostoljetne psihofiziologije i američke eksperimentalne, funkcionalne psihologije, energično su odbijali postojanje i samog pojma duše. Naučili su me, međutim, mnogim drugim, navodno znanstvenim i korisnim znanjima, poput statističkih i psihometrijskih metoda za izračunanvanje najrazličitijih ''parametara''. Na primjer, kako se dolazi do validnih podataka o razlici između ženske i muške inteligencije. Muška pamet je u prosjeku nešto viša, a ženska se koncentrira oko ekstremnih vrijednosti, češće nižih. Ili, kako izmjeriti prag (limen) osjetljivosti jezičnih receptora na različite intenzitete podražaja slanog (nikada slatkog!). Sva sam ta znanja uspješno i sa zadovoljstvom zaboravila čim sam diplomirala.

I tako sam, pukim slučajem, postala novinarka. Kažu uspješna, naročito poznata po spretno vođenim intervjuima. Za mjerenje profesionalnog novinskog uspjeha u dirigiranoj i asketskoj socijalističkoj javnosti objektivni parametri, doduše, nisu postojali. Komunistička mašinerija jednostavno je precizno pomicala ljude po partijskoj hijerarhijskoj ljestvici. Uspjeh je bio zamijenjen napredovanjem. Ipak, lišena ambicija da napredujem, bilo je jednostavno biti ''uspješnom''. Trebalo je imati samo malo građanske hrabrosti, misaone nezavisnosti i ne biti tako prokleto banalan i poslušan. Konačno, trebalo je pristati biti vješticom. Možda te baš ne vole previše, ali te ipak uvažavaju i pomalo te se boje, što je za jednu vješticu sasvim solidan renome.

Unatoč svemu, jugoslavenski ''totalitarizam'' nije niti izdaleka nalikovao na onaj bugarskoga, rumunjskoga, pa čak niti čehoslovačkoga ili mađarskog tipa. Možda mu najbolje odgovara definicija jednog mog prijatelja: ''Prosvijećena socijalistička monarhija''. Režim koji je u stanju trpati u zatvor nacionalne pjesnike i filozofe, ili ušutkivati kritičke novinare, dakako, nedemokratičan je, represivan i glup, ali nije automatski i totalitarna komunistička diktatura. Za razliku od šutljive većine, uvijek sam volterovski zastupala pravo onih koji misle drugačije da to i kažu. Ali niti tada, kao ni danas, nisam mogla dijeliti paranoidne strasti nacionalnih intelektualaca, pogotovo ne njihov kulturološki rasizam koji se najčešće izražava sintagmom ''Mi Hrvati, jedan od najstarijih kulturnih naroda u Europi...'', dok oni tamo ''bizantijski divljaci'' još ni vilicu nisu upotrebljavali kad su se ovdje plesali bečki valceri...

Šutljiva većina istiskivala je tada iz svojih redova nacionaliste, kao i lijeve i liberalne kritičare režima. Činila je to s istim onim kolektivnim konsenzusom s kojim je danas među nacionalistima prepoznala korifeje svojih novooslobođenih političkih sentimenata.

Ma kakva bila ekonomsko-socijalna i ideološka osnova socijalizma, psihološki on je počivao na masovnom konformizmu, bezgraničnoj hipokriziji i moralnoj potkupljivosti. Marginaliziranu crkvu, u njezinim svjetovnim funkcijama, sasvim uspješno zamjenjivala je komunistička partija. Ona je bila vrhunski kriterij dobra i zla, pravde i nepravde, i kreator javnog mijenja i morala. A u njoj je sjedilo, svidjelo se to nekima danas ili ne, barem dvadeset i pet posto svih važnijih hrvatskih muževa. Nimalo slučajno, u partiji je bila samo jedna od pet famoznih hrvatskih feminističkih vještica.

Partija je bila i neiscrpan izvor patrijarhalne muške hijerarhijske moći i spolne i ideološke dominacije nad ženama. Biti drugačija, biti vještica, ili egzistencijalna autsajderica, imalo je i svoje prednosti. Lišavalo je obveza na internu partijsku disciplinu i sveopći konformizam i ukidalo strah od ekskomunikacije.

Ali imalo je to i svoju cijenu. Negdje kasnih sedamdesetih, kad se moderni feministički pokret (vještica) u Jugoslaviji tek počeo konstituirati i artikulirati, politički i kulturni establishment reagirao je prilično nervozno. Prva generacija feministkinja optuživana je za uvoz dekadentne buržujske ideologije i slične grijehe prozapadne provenijencije. Vodeći hrvatski partijski ideolog napisao je protiv feminizma autoritativni sociološko-politički esej s klasnih pozicija; Jedan arogantni ljevičar, pseudodisident, proglasio ga je nestrukturiranim masovnim (čitaj ''desničarskim''!) pokretom koji pada ispod povijesno-epohalne razine (sic!); Profesor pedagogije, tadašnji vodeći pisac priručnika o socijalističkom moralu, u njemu je pronašao leglo antisocijalističkog bluda, a feministkinje proglasio žrtvama nekontroliranih protuprirodnih nagona. Gospodin profesor danas je ugledni demokršćanin i propovijeda nacionalno-vjersku duhovnu obnovu i zabranu abortusa. Neki ambiciozni novinarski mladac, početkom osamdesetih u ''Studentskom listu'' nije okolišao: ''Feministkinje treba nogom u pičku!'' Žene se ovdje, kolokvijalno, često naprosto naziva ''pičkama''. Tako je bilo nekad u ''totalitarnom komunizmu'', tako je i danas u ''demokratskom nacionalizmu''. Kontinuitet se ogleda i u tome što malo tko od uglednih pojedinaca ili udruženja osjeća potrebu da javno reagira.

U drugoj polovici osamdesetih, u Jugoslaviji su paralelno egzistirale dvije kulturno-političke tendencije. Liberalizacija, zameci političkog pluralizma i opća živost i povećana kritičnost u medijima koja se često iskazivala kao nasrtaj na bivše socijalističke mitove i tabue. Došlo je i do eksplozije masovne medijske kulture koja je, činilo se, polako, ali sigurno potiskivala tradicionalne kulturne forme i vrijednosti. Istodobno u Srbiji buja nacionalistička mitologija, populistička ''antibirokratska revolucija'' i državno-politička megalomanija. (U to vrijeme tzv. Hrvatske šutnje, neke od pet vještica bile su među rijetkima koje su se otvoreno suprotstavljali Miloševiću i velikosrpskom nacionalizmu.) Možda je to bio trenutak kad se još moglo odabrati: nacionalni etatizmi i kaotični raspad zemlje, ili tegobna, ali mirna i perspektivna transformacija (ako je potrebno i raspad) pomoću tržišta, demokracije, prosvjetiteljske i tolerantne političke kulture.

''Nogom u pičku''

U to vrijeme, čak je i – danas valja omražena i bačena na povijesno smetlište (ili lomaču) – ''Enciklopedija Jugoslavije'' zabilježila neobičan prodor žena u hrvatsko autorsko novinarstvo. Spominje se pet imena, među njima i tri aktualne vještice (Lovrić, Drakulić, Kesić). Četvrta, Maja Miles, u hrvatsko i jugoslavensko novinarstvo, prvi put nakon rata (onog prošlog) uvela je kompetentno i nekorumpirano pisanje o zakonitosti, sudstvu, policiji i ostalim pojmovima pravne države. Hrabro je raskrinkavala sve vrste kriminala, uključujući ekonomski, liječnički i politički. Na vrhuncu karijere počinila je samoubojstvo. To je jedna od onih ženskih priča o guranju glave u pećnicu zbog nepodnošljive smjese intimne drame i javnih (politčko-partijskih) pritisaka. Njen slučaj opisala je Slavenka Drakulić u knjizi ''Kako smo preživjele komunizam i još se smijale''. Očito da se nismo baš uvijek smijale.

Uz sva klasična objašnjenja o pomicanju žena u neku profesiju – odlazak muškaraca u profitabilnije, smanjenje društvenog ugleda, porast obrazovanosti žena itd. – ovdje je u igri bilo i još nešto. Jezik. Gotovo sam uvjerena da su žene u jugoslavensko novinarstvo uvele prvo lice jednine. Kolektivnom muškom, mističnom, moćnom i kukavičkom ''MI'', iza kojeg je stajala snaga čitave Partije, žene su suprotstavile osobni pogled, angažman i energiju. Godinama sam imala glavnog urednika koji nikada nije rekao ''ja'' kad bi donosio važne političke i profesionalne odluke. Nakon promjena, identitet ''Mi Partija'' on je, kao i mnogi drugi, zamijenio sa ''Mi Hrvati''.

Žene novinarke su šturi, birokratizirani i ideologizirani jezik agencija i priopćenja koji je dominirao socijalističkim novinarstvom, destruirale konkretnim govorom. U tekstove su vratile okus i boje života i svakodnevice. Bio je to poseban tip novinarskog dekonstruktivizma, koji je načeo sam korijen totalitarnih redukcija, njihov diskurs. Tada, kao i danas, to je djelovalo subverzivno. Naravno, nisu to činile samo žene, ali uspješne žene novinari činile su to gotovo bez iznimke.

Nisu li vještice dio svoje moći uvijek crpile iz govora koji je zbunjivao ili opčaravao druge? Naknadna analiza tekstova žena novinarki i književnica iz tog perioda vjerojatno bi pokazala visok stupanj anticipacije i dramatičnih upozorenja na predstojeću tragediju. Ni ovoga puta nisu uspjele spriječiti katastrofu, iako su je predviđale. Bile smo Kasandre.

Uostalom, kako stvari doista stoje sa pet spisateljica? Tko su one i mogu li bez ostataka biti strpane pod zajednički nazivnik feministkinje, alias vještice?

One su, naravno, žene. Ipak, osim po spolu i generacijski, ne dijele nužno ono po čemu se obično identificiraju skupine muškaraca: svjetonazor, profesionalne interese i usmjerenje. Kao prvo, uopće nisu sve feministkinje. Jelena Lovrić u bivšoj Jugoslaviji i u samostalnoj Hrvatskoj, jedna je od najutjecajnijih i najuglednijih političkih komentatorica. Njezin je teren tzv. visoka politika, kritika državnih organa vlasti, stranačke i međustranačke igre moći, važni političari, njihove mane i vrline. Nikada se nije bavila tzv. Ženskim temama. Dapače, uvijek je energično odbijala da bude ''feministkinja'', ma što to značilo. Sama riječ ovdje je još uvijek previše opterećena, kontroverzna, čak i kompromitantna da bi se većina žena intelektualki, kao u Europi i Americi, s njom olako poistovjetilo. Rada Iveković, Slavenka Drakulić i ja pripadamo prvoj generaciji jugoslovenskih feministkinja. Onima koje su svojedobno optuživane za ''dekadentna buržoaska skretanja''. Danas smo, zahvaljujući neograničenim kameleonskim potencijalima i sklonosti zaboravu ovdašnjih opinion makera postale ''marksističke feministkinje''. Rada Iveković je filozofkinja i indološkinja, trenutno predaje na jednom pariškom sveučilištu. Ženskom pitanju, kao i Indiji, prilazila je iz teorijskog obzora francuskog poststrukturalizma, psihoanalize i ženskog pisma – kao ''govoru drugog''. Slavenka Drakulić posljednjih godina postiže svjetske uspjehe autobiografskim romanima i pričama u kojima opisuje sudbine žena u komunizmu i postkomunizmu. Te se priče ovdje ne objavljuju, a o njenim uspjesima publika saznaje jedino preko javnih diskvalifikacija autorice. Ja sam se u tranzicijskim godinama najčešće bavila kritikom popularne kulture i umjetnosti, analizom ideologije medija i njihovog utjecaja na predratnu i ratnu stvarnost. Dubravka Ugrešić još je donedavno bila i priznata i slavljena, njezini romani i priče pravi mali bestseleri za koje su se otimali izdavači. Prevedeni su na brojne jezike, ekranizirani i teatralizirani. Opisujući sličice iz svakodnevice i koristeći popularne stereotipe superiorno se poigrava književnim žanrovima i stilovima. Iako priznata kao najtalentiranija ovdašnja spisateljica, Dubravka je i disciplinirana književna teoretičarka (rusistkinja), koja akademski uredno odbija podjelu književnosti na ''mušku'' i ''žensku''. I nikada nije pripadala niti jednoj feminističkoj grupi.

Osporavane, ali utjecajne

One, dakle, možda jesu vještice, ali nisu nužno feministkinje. Ali imaju nešto drugo zajedničko: u hrvatskim i inozemnim listovima i magazinima kritički su pisale o ratu i nacionalizmu, suprotstavljale su se i srpskoj i hrvatskoj ratnohuškačkoj mašineriji, medijskoj manipulaciji, korupciji i autoritarnim tendencijama novih vlasti. One pišu, javno govore, prilično su hrabre, usuđuju se biti ekscentrične, znatiželjne su, prodorne i nezavisne. Otkad je primjećeno njihovo postojanje u javnosti bile su osporavane, ali i utjecajne. I to je vjerojatno ono što ovdašnju duboko patrijarhalnu, heroičku, kolektivističko-mizoginičnu i nacionalno homogeniziranu sredinu iritira iznad granice snošljivosti. Konačno su proglašene onime što jesu; ''Vještice!'', vrište novi duhovni lideri i intelektualni egzekutori, zazivajući povijesni kontekst onih nekoliko stoljeća u kojima je u Evropi i Americi spaljeno devet milijuna žena.

Novo državno ustrojstvo nije ništa promijenilo u političkoj kulturi ''starog naroda''. Hipokrizija, gramzljivost i osobne ambicije veći su no ikada. Predsjednik Hrvatskog PEN-centra radije je svoj Centar posvadio sa čitavim svijetom . i pokušao to prikazati kao navodni sukob između fašističkih i antifašističkih snaga – nego da prizna vlastitu pogrešku. Dezinformacija koju je on poslao sa svjetskog kongresa PEN-a u Rio de Janeiru izazvala je, naime, cijelu lavinu lova na vještice. No predsjednik Hrvatskog PEN-a, umjesto civiliziranog demantija – što su od njega tražili iz svjetskih PEN-centara – sve se je dublje zapetljavao u mrežu daljnjih dezinformacija, politikantskih etiketiranja i banalnih laži. Kako balkanski, kako bizantijski, kako levantinski! Upravo u onom značenju tih pojmova u kojem ih vole upotrebljavati nacionalni obnovitelji. Na kraju je sebi, savojoj naciji i svom centru zabio auto-gol, što će, posredno ili neposredno, samo pospiješiti atmosferu lova na vještice.

Srećom živimo u eri televizije. Sve se danas odvija mnogo brže. Ni lov na vještice neće valjda trajati stoljećima, a spaljivanje u realnosti neće možda ni biti potrebno. Dovoljan je surogat u medijima, virtualna realnost.

Ako me pitate kako se osjećam – hvala, sasvim dobro! Isključena sam iz vlastitog plemena, mnogo letim od zemlje do zemlje, upoznajem zanimljive ljude i ne osjećam se žrtvom nikakvih mračnijih sila do svog vlastitog karaktera i temperamenta. Naravno da se bojim, naravno da sam užasnuta i tužna zbog onoga što se događa ljudima i zemljama moje domovine. U njoj sam postala vještica, a rane traume su tzv. formativne traume i nikada se ne zaboravljaju. Neki to nazivaju ''jugonostalgijom''.