Coprnice iz Kroacije

 

Danas, 14. svibnja 1993, str 63.


COPRNICE IZ KROACIJE

Kad se stvori klima histerije zbiljski argumenti munjevito gube na težini

Zdravko Zima

 

Što je vrijedilo do jučer, danas je opovrgnuto ili podvrgnuto radikalnoj sumnji. Svijet je istrošen, ižmikan poput krpe, i reklo bi se da podsjeća na kakvu boschovsku fantazmagoriju na kojoj otkrivamo vještice, vukodlake i nastrana ljudska stvorenja što iz obijesti ili tko zna kakva razloga hodaju naglavačke. Novu geopolitičku sliku Balkana svatko je platio na svoj način. Žrtvovani su nebrojeni životi, promijenjene ideologije i nazivi ulica... I ne samo to. Ni s datumima i blagdanima nije se jednostavno snaći. Čovjek više ne zna što smije a što ne smije slaviti i ne vješa li zastavu nad svojim domom na dan koji pripada nekom drugom, jednako tako savršenom vremenu.

Početak svibnja nekoć je bio posvećen radničkom blagdanu i obilježavanju trijumfa antifašističke koalicije. Sada je to nekako zamrlo i prosječno (ne)zadovoljnom Kroati ne preostaje ništa drugo nego da slavi činjenicu što Sunce i dalje sja i što unatoč svim ideologijskim zanovijetanjima nije skrenulo s uobičajene putanje. Može se možda tješiti Ionescom, autorom što je potekao iz srodnog okružja, iako je na vrijeme utekao na Zapad, a koji se usudio ustvrditi da je istinsko samo ono što nam izmiče. Ali kad sam već počeo s datumima, priznajem da me zapanjila svojevrsna koincidencija. Prvi svibanjski broj Nedjeljne Dalmacije tiskao je Ispovijed hrvatske vještice što ga je potpisala Vesna Kesić, zagrebačka novinarka i, prema vlastitoj tvrdnji, pripadnica prvog naraštaja nekadašnjih jugoslavenskih feministkinja.

Ne znam tko je i zbog čega grupi zagrebačkih intelektualki koju čine – abecednim redom – Slavenka Drakulić, Rada Iveković, Vesna Kesić, Jelena Lovrić i Dubravka Ugrešić, prišio vještičje atribute, niti me to pretjerano zanima. No u svemu tome prepoznaju se znakovi vremena, ludilo svijeta koje je poprimilo pandemične razmjere, bez obzira na to koliko se nekome fenomen prozivanja vještica mogao možda učiniti neozbiljnim. Ali kakva je koincidencija posrijedi? U tekstu koji se doima poput plahte, a plahta neizbježno zaziva spolnost i semiotiku ženskog pisma, Vesna Kesić ne pokazuje pretjeranu ambiciju da spere sa sebe etiketu koja joj je priljepljena s podjednakom brižljivošću s kojom se etikete lijepe na gradske izloge ili automobilska stakla. Occasione, držite distancu, ili tako nekako.

Nije problem samo u tome da se Vesna nije bunila protiv spomenute atribucije jer kad te netko obilježi, stavi na tebe cedulju i spremi u odgovarajuću ladicu, možeš protestirati koliko hoćeš. Kada fama uzme maha, kad se stvori klima histerije i kolektivnih prozivki, zbiljski argumenti munjevito gube na težini. Koliko god je točno da smo u priče o vješticama i babarogama vjerovali samo dok smo bili klinci, lecnula me nevjerojatna podudarnost. Vesnina plahta prostrta je pred publiku 5. svibnja, a samo nekoliko dana prije, između 30. travnja i 1. svibnja, očešali smo se o Valpurginu noć u kojoj, prema starom germanskom mitu, kolo plešu vještice i grabancijaši. Kastilac Julio Caro Baroja tvrdi da vještice zakonito iskaču iz svojih brloga u okružju koje je podložno prenaglašeni izljevima strasti.

U takvim sredinama ljudska bića gotovo nikad nisu ono što jesu: pridaju im se nadnaravne moći ili izričito negativne osobine (prisjetimo se samo mita o Budaku, Stepincu, Brozu i drugima). Ili su sveci ili banditi, junaci ili ništarije. U specijalnim slučajevima, kad valja razračunati s predstavnicima opozicionog spola koje se petljaju u pitanja od općeg interesa, iskazujući pritom sumnjivu disonancu, uskrsavaju i vještice. Autoricu ispovijesti, koja je zapravo pisana po narudžbi The Women's Review of Books  iz Bostona, ali je tiskana i u hrvatskoj verziji, žali se na našu kulturu koja je mizogina, patrijarhalna, podložna kolektivnim stereotipima i izrazito netrpeljiva spram govora Drugog utjelovljenog ponajprije u ženskom pismu.

Žene se u tako obiježenoj sredini tretira kao sveticu ili flundru. Ako nije to, onda može biti Kasandra, Kirka, Medeja, Fedra. Može biti zloguka proročica, zavodnica, osvetnica i rodoskrvniteljica. Najjednostavnije je ako je vještica što jaše na metli, umjesto na usisavaču za prašinu uz koji kudikamo bolje pristaje nego uz pisaći stroj ili kompjutersku tastaturu. Vesna Kesić navodi kako je status žene u totalitarnoj Jugoslaviji i nacionalističkoj Hrvatskoj bio i ostao isti jer su, makar u žargonu, određivane jednim prilično vulgarnim ginekološkim terminom. Otto Weininger, znameniti Bečanin s kraja prošlog i početka ovog stoljeća, poduhvatio se ambicije da po svaku cijenu dokaže ženinu ništavnost u odnosu na muškarce. Snagom bespoštednog manihejca Weiniger se opredjeljivao u svakom času.

Tako u svom antifeminističkom stilu objašnjava da Vittoria Colonna nije slavna zbog svojih stihova nego zato što ju je poštovao Michelangelo (koji se seksualno zbližavao samo s muškarcima!), zaključujući potom u raspravi o ženi i njenom svemirskom poslanju da je žensko tijelo samo ''depandansa njenih spolnih organa''. U nečem se dualizam tragičnog židovskog monoteista i konvertita i naš hereditarni prostakluk ipak, izgleda, dodiruju. Sa ženama što idu na coprničko spravišće, s Kroatima i Tribalima koji se pretjerano vole ili natprirodno mrze, domovina nam je nalik na rezervat u koji će doskora zalutati tek neki znatiželjni avanturist.

Prije 40 godina Arthur Miller napisao je dramu The Crucible (u nas Vještice iz Salema), potaknut McCarthyjevim lovom na štrige. I Miller je, kako priznaje, bio zapanjen snagom djelovanja političke desnice koja je istodobno proizvodila teror i novu stvarnost u kojoj je čovjek bio spreman da vlastitu intimu žrtvuje pred državnim oltarom. Budući da se vješticama i političarima pripisuju mnogo veće sposobnosti nego što ih posjeduju, Baroja među njima pronalazi napadnu sličnost. Možda je onda problem u tržištu i možda je zato između coprničke družine Vesne Kesić i njenih izravnih konkurenata u trgovanju maglom tako teško uspostaviti dijalog.