Kako spaliti vještice?

Slobodna Dalmacija, 17. svibnja, Zona sumraka str.5


KAKO SPALITI VJEŠTICE?


Progon nepodobnih ''vještica'' jedna je od rijetkih dodirnih točaka današnje Srbije i Hrvatske. Odabir ''vještičje'' etikete znakovita je pak samodenuncijacija okruženja koje u ''antitezi idealizirane slike žene'' vidi ugrozu vlastitih patrijarhalnih totema: žene-majke i žene-domovine


Zlatko Gall

Mada se mislilo da je oganj na lomači medijske osude djelotvorno ''pročistio'' njihova smrtna tijela i purificirao okaljani duh, hrvatske vještice ponovo lete domovinskim medijskim prostorom. Neposredan razlog za novo ''zrakomlaćenje'', mislilo se sasvim ''prizemljene'' vještičje eskadrile bio je tekst Vesne Kesić ''Ispovijed hrvatske vještice'' izvorno tiskan u ''The Women's Review of Books'' i prenesen u Profilu ''Nedjeljne Dalmacije''. Što je naravno, u dijelu hrvatskog tiska dočekano s hvale vrijednom pozornošću kao, eto, dokaz ''bapskog posla'', novog jezičarenja, tračanja i denunciranja Hrvatske te – posebice u redovnim tjednim zapisima Branimira Donata u Večernjem listu – šire feminističke antihrvatske konspiracije (!). To što citiran tekst iz Die Tageszeitunga na koji se Donat osvrće gnjevno nema nikakvih dodirnih točaka s Vesnom Kesić (ili Lovrićkom, Drakulićkom, Ugrešićkom...), već odražava stav imenom i prezimenom potpisane autorice zacijelo za kolumnista nije predstavljalo veći problem. Uostalom, jednom postavljenu lomaču dobrano nasaftanu benzinom može zapaliti svatko. Pa čak i striček sa žigicama.

S obje strane Drine 

No, možda je Donatova paralela ipak zgodan naputak za promatranje vještičjeg sindroma. Uostalom, vještice postoje i s ''onu stranu'' Drine, barem ako je suditi po reakcijama glavnih medija. Vesna Pešić ja tako, kako to u Vremenu od 10. svibnja veli sociolog Žarana Papić, ''uporno politički satanizovana'', a njezina je ''građanska i dijaloška politička orijentacija od početka u vladajućim medijima diskvalifikovana kao nešto odvratno, strano nacionalnom biću, gotovo vještičje'' (podcrtao Z.G.)

Zašto je progon vlastitih vještica jedna od rijetkih dodirnih točaka današnje Srbije i Hrvatske? Da li zbog srodnoga ''mentalnog sklopa'' patrijarhalnih balkanskih političara s primitivnim macho svjetonazorom koji ženu smatra temeljem nacionalnog priploda?

Vreme tako piše da je u srpskom ''vladajućem političkom okruženju žena u politici poželjna samo kada je u funkciji nečega'' argumentirajući tezu donedavnom medijskom divinizacijom političkog djelovanja Mirjane Marković-Milošević ili Biljane Plavšić. U već spomenutom eseju Vesna Kesić pak piše: ''Žene se ovdje, kolokvijalno, često naprosto naziva 'pičkama'. Tako je bilo nekad u 'totalitarnom komunizmu', tako je i danas u 'demokratskom nacionalizmu'. Kontinuitet se ogleda i u tome što malo tko od uglednih pojedinaca ili udruženja osjeća potrebu da javno reagira.''

Da li je upiranje prstom na coprnice rezultat osjećaja ugroze pred naletom ženskinja u možda posljednji rezervat muških fantazija – politiku i rat?

Muški šovinizam

Vreme tvrdi – da. Na primjeru najnovije demonizacije Biljane Plavšić, a ne nekog drugog leadera bosanskih Srba i ''jastrebovskog'' zagovaranja ratne opcije, Žarana Papić vidi tipičan ''muški šovinizam'' te dokaz ''da je ženama u srpskom političkom miljeu zaista namjenjena samo epizodna uloga''. Jer, veli Papićka, ''od toliko patoloških i sumanutih političkih ideja i postupaka koje su se posljednjih godina i mjesec mogle čuti i videti na srpskoj političkoj sceni, on (Milošević – op. Z.G.) je uperio prst samo u jednu koju je izgovorila žena...''

 

Na retoričan upit zašto pak demonizacija hrvatskih vještica, Vesna Kesić odgovara: one su žene, usuđuju se biti ekscentrične, znatiželjne, prodorne i nezavisne te tvrdi: ''I to je vjerojatno ono što ovdašnju duboko patrijarhalnu, heroičku, kolektivističko-mizoginičnu i nacionalno homogeniziranu sredinu iritira iznad granice snošljivosti.''

Jesu li hrvatske (ili srpske) vještice demonizaciju ishodile samo zbog svoje ''jezičavosti'' i izlaganja u matičnim državama dvojbenih političkih teza i opanjkavanje vlastitog demokratski izabranog poretka ili možda i zbog organske netrpeljivosti između suprotstavljenih spolova? Individualnog i kolektivnog, liberalnog i konzervativnog pa, u konačnici, i muškog i ženskog?

''Bespolne'' coprnice

Jer, već odabir vještičje etikete znakovit je i za sredinu koja je baš tu objedu odabrala. ''Vještičarenje'' Pierre Riffard definira kao ''svjesno ili nesvjesno, samovoljno ili prisilno stane (...) u koojemu je osoba potpuno odgovorna za svoje čine, usmjereno protiv društva, s ciljem i sredstvima smišljenima za postizavanje škodljivih učinaka srodnih magijskima'''. No objeda vješticom, lancem uzročno-posljedničnih veza, znakovita je i ''samoobjeda'' sredine koja za takvom etiketom poseže. Shvaća se, naime, kao dijagnoza za društvo zatvoreno u vlastite kolektivističke vrijednosti, paranoidno prema drugačijosti, ksenofobno i – primitivno.

Vještica je logična denuncijacija za okruženje koje ne trpi feminističku (ili naprosto žensku) individualnost i samosvijest koja ''ruši'' pijedestal Majke, za okruženje koje ženu smatra totemom-objektom i sredinu zadojenu patrijarhalnom heroikom. Uostalom, i po Jungovom učenju vještica nije samo ''projekcija muške anime'', odnosno projekcija iskonskoga ženskog aspekta što još uvijek postoji u čovjekovu nesvjesnom, već i ''antitezira idealizirane slike žene''. Zašto onda ne i žene-majke i žene-domovine... Konačno i nedavna ''dijagnoza'' jednog visokog hrvatskog političara s barem tucetom političkih funkcija o hrvatskoj vještici kao ''bespolcu'' kojemu treba govoriti ''ono'' umjesto ''ona'', simptomatično je za korijene ovodobnog lova na vještice.

Bez obzira na formalni crimen i činjenicu da pučka riječ ''muda'' mnogo puta ne označava tek anatomski detalj muškog tijela već karakternu osobinu. Zašto ne i demoniziranih vještica!